interno...

sunce.....more....... ljeto........ plaža..........
to ja čekam, a ne ovu groznu zimu!!!

i došao je 12.-ti mjesec. mrzim ga. sveti nikola, božić i sve ostale gluposti koje idu uz to. kao, radost & veselje - moš' si mislit. zašto su svi tako prokleto sretni i šetaju okolo sa ljigavim smiješkom od uha do uha?? to je taaakooo dooosadnooo....... fuj!!

ja ne znam kako vi, ali meni se ova glupost popela na vrh...glave. ono malo vremena što ga imamo da bi ostali kući i jednostavno blejali u tv, oni nas dave sa svojim ružnim licima i namještenim forama. a šta će jednoj maloj državici od nekom 5 mil. stan. toliko političara? kome je to potrebno osim njima? tko ne bi htio 4 godine sjedit u finoj fotelji u saboru, trošiti novac nas poreznih obveznika i nakon isteka mandata, lijepo i jednostavno imati penzijicu od nekih 8-12 milja kn i to je to.
 

i'm happy....
 

opet sam srela svoj staru ljubav...  kao i sve povrijeđene duše, u kratkom razgovoru od cca. 5 minuta, čula sam sve ono što zaista nisam htjela čuti!! htjela sam ga ubiti na licu mjesta, zatući ... nečime po glavi , ma bilo što samo da pati i da nestane!!
pita kako sam - ma divno kažem ja, radim, i samo radim... ma život ide  sve je prva liga, ništa ne fali, ima se para, ima se LJUBAVI - ovo potonje sam ponovila jedno petstotinjak puta... pa čak bi malo balavo derište reklo - vidi mama, ova teta laže ko pas!! i onda ode - jednostavno ode, kao i onaj dotični put kad sam htjela da ga nešto pogodi.... malo nasilne želje? agresivne? ja bi prije rekla normalne...
i, šta vi kažete na to? kako se ponašati u takvim situacijama? a što je najgore, u istoj smo branši pa se na nekim mjestima i u nekim situacijama jednostavno ne možemo izbjeći...  FUUJ!!!

kao, sutra  je dan mrtvih. njih mi je žao. ali mi je strašno i neopisivo drago što je neradni dan, što nitko i ništa ne radi!! to znači, ne moram ništa što mi se ne da!!
ok kao i svi, imam u planu par posjeta pokojnima, ali... lako za to.
zašto svi trče na groblja na taj dan? zar nije važnije to da nam dragi pokojnici žive u sjećanjima??

nije bitno kako si, imaš li vremena, da li si dobre ili loše volje... neki ljudi si jednostavno uzimaju za pravo da te nazovu ili - još bolje - da se nacrtaju u najgorem mogućem trenutku i traže nešto. a naravno, ne možeš reći - ne. zašto? zato jer imaju savršenu ideju (u pogrešno vrijeme). i onda pristaneš. po priči - ma to je samo 5 minuta, ništa više... na kraju dođe 6-7 navečer, više ništa ne možeš obaviti - a zašto? zbog budale!! nema veze što je sve ispalo super, u tvoju korist; ali zašto ljudi jednostavno ne mare za to da li8 je nekome nezgodno što im se pojave iz vedra neba?? mislim, kojih čudnih ljudi ima....????                  

kako je lijepo ponekad iskočiti iz vlastitih okvira, napraviti što se kosi sa svim tvojim principima... učiniti nešto o čemu si oduvijk sanjala i ne imati grižnju savjesti zbog toga...         

svatko radi po svom. ili onako kako mu najviše odgovara.
ako ti nešto treba - nema nikoga da ti pomogne. no, kada nekome drugome nešto treba, ti si obično prva osoba koju nazove. tako je u poslu, među tzv. prijateljima, među tzv. ljubavima...  svi traže sve, a ne daju ništa zauzvrat. i onda ti se netko čudi kad se odcijepiš od svijeta, postaneš toliko introvertirana u svom svijetu da te stvarno nije briga za ništa. ne zanima me vanjski svijet, tko je s kim negdje bio, niti što se događa u ovom tužnom gradu, ne izlazim jer me ne privlači ideja da se spremam zbog nekih malograđanskih faca samo zato da ne komentiraju kako izgledam... ne želim trošiti svoj vrijeme na i zbog njih... nisu vrijedni toga.

rutina je grozna, jednostavno ubija u pojam.
čim dan počne, već znaš gdje moraš ići, s kim se naći, što obaviti... i onda jedna glupost, jedna idiotska glupost kao pogled te izbaci iz takta. i onda trebaš biti normalna, funkcionirati kao i obično, da ne propustiš nešto... a to je jako teško. ne možeš funkcionirati besprijekorno, bez greške; sa svakim biti kulturna i fina, kada ti jeden idiot poremeti koncepciju.
užas.
drago mi je da je dan prošao.

tko zna što se događa u glavama naših bivših ljubavi kad čuju naše ime? je li to tuga, sjeta ili samo momenat sreće...???
opet ja dođoh kući, a ono tišina; ovaj put je i muha zbrisala - a ona mi je kućni ljubimac ;)) a uspjeh je dvosjekli mač - imaš ve, samo nemaš s kim to podijeliti... i onda se zapitaš - ma što će ti i stan, i vikendica, i auti, i gliseri, i sva ostala sranja kojima odskačeš od ostatka proleterijata??? zar je cilj imati sve, i biti sam???
ljubav boli, i to dobro znam.
pusa
 

naravno, dan za danom ide, idemo i mi s njim.
a zapravo sam htjela reći kako je grozno kad uđeš u kuću a ono - tišina. ne čuje se ni dosadno zujanje muhe. previše nas je usamljenih duša koje lete prema nekim svojim zacrtanim ciljevima. poanta je u tome - što veći uspjeh postižemo, to gubimo veći dio svoje duše... ili možda griješim??