postumno

ja mislijen da triba u razglenicu iz rvacke i đebelog pandura zbrčinami ubacit. fala jin. neka čike pandura na velikom tuborgu u kninu, a ne da zgazimiru kupujedu judi manžete za košuju. ae. :)

nuder da kafu časkon...

metalni sat kaže tiktak. nad terasom svijetli ružičasti T-com. putovanja ojačaju ritam, a među udarima tempa zasjaju i note, bez njega minuciozne do rasplinjanja. metalni romobil, mali nogomet, laka ljetna haljinica, dječji smijeh, kolač od jagoda, praznična gužva uz obalu među borovima do bena.

mobitel je prazan, punjač je u sobi u kojoj spavaju klinci. palim bojler za ujutro. 66 channels and nothing on. bit će dug dan, treba još malo odspavati.

ali, osjećaju li to, taj sustav, kao ritam? možda je nalik. kao beat na sintisajzeru nekog benda za vjenčanja i sprovode. konzumiran sabijen ima poznat domaći okus i drag je kao što je draga jasna zlokić na lošim zvučnicima krčme u kojoj se vozači autobusa ogrebu za ručak.

možda još cigaru na terasi. mr. bojangles scat. par gutljaja nesice. nizbrdicom klize bez gasa prema centru, gdje se čuje nešto više prometa. nedostaje noćobdija da na križanjima podvikne četiri su sata i sve je u redu.

Ja sam protiv i pružam podršku pozitivcima. To su oni s plavom šuljom i crvenom maramom. Negativci imaju uglavnom crno sve i eventualno neki zlatni hajlajt onak na prošivima. Nadalje smatram da su temeljna prava svih nas život sloboda i Fruit Of The Loom (TM). Nedemokratičnima treba oduzet pravo glasa i lakim tapetarskim čekićom lomit koske u dlanovima onih koji iskazuju manjak humanosti i ljubavi za čovječanstvo. I nadalje... uf. Nemam. Al imam pivo i burek u kuhinji.

Poljubac za Artemidu
Treba da klizi po šestice bridu
(Ček da nađem cipelu)
I da se nikad ne utekne stidu
(U spavaćoj? Nisu.)
Takne kožu gdje je pusta
Tkanja tu su posve gusta
(Novčanik ti je kod mene, evo ga na stolu)

My inner child is a mean little prick, rekao je Aco.
Zveknuo sam jebenog magarca, rekao je Aco ženi. Klinac ga je ispravio. Jelen, tata.
Tako je Aco od tipa s Camryjem postao tip s Priusom. Jelene treba istrijebiti. Zvaćemo De Nira ili Đuru Nadrealistu.
Milivoj ga je slušao. Karte su se miješale. Obojica su dobivali pričajući preko stola, jer tako to biva kad se poker igra odsutno. Ostali za stolom su uglavnom šutjeli, nisu se poznavali.
Kanađanin međed je imao rupu u dlanu od vučjeg očnjaka. Držao je lijevu ruku dlanom gore blago povijenih prstiju kao da se sprema zapjevati opernu ariju, samo mekše.
Pola svijeta stradava zbog neosvješćivanja potrebe osnivanja ministarstva unutrašnjih oslova, ali vani je sunčano i samo ćemo prekoračiti. Šerete i šarlatani su povijesno poznati kao vrhunski jahači oslova, donekle, iako ne potpuno, drugačiji od Huna i njihovih malih konja. Jesu li oni jahali kertage? One male konje iz ledenih pustara. U licencii sheretici piše da jesu. Gle, ovaj je imao i šaru za traktor i B kategoriju.

velik čovjek će uvijek bez oklijevanja priznati kad nije u pravu ako je onaj drugi veći.

isto je tako bilo s Josipom kad je progutao limenku old spicea.

dok su starice padale s prozora on je sanjao kako se uspavao na spuštenom sicu uz harmsa i kako ga je probudio nacereni prastari čiča s cekerom od skaja i kariranim plavim sakoom. onako, iz zaigrane obijesti, deranski.

Rovito sam jaje rezo
Nožićem na pilu
Al ti nije razlog seko
Da smeješ se na silu

Sori buraz nisam znao
Da ti bila mala kraj konopca
Sve mi jebeš
Stari da sam znao
U prvoj bi pao

Na šunki u frižideru
Debel sloj je soli
Sam donesi pivo
Pa seri do boli

Baš i nije neki turbo
Više je bećarac
Fali samo snaša da je
Ubode komarac

Pravome muškarcu ne smetaju špage u šunki. Morao sam to zapisati jer mnog e velike misli ostanu nezapisane.

U ovom slučaju, polovinka s točkom.

Smijeh je najbolja i najkorozivnija stvar.
Dobar je smijeh onaj koji je veseo. Ništa više.
Hvala na pouci. Ili podsjećanju.

Bjorne oma da si došo doma, 'lade se noodles!
Ejebemu kad sam oscesivno konvulzivan.

Milivoj je malo gledao prste na ruci. Onako se čudio kako je to super kako mogu ludovat i grčit se kojekako i to skroz brzo i polako i fiju. Tako se bio isto čudio jedan u nekoj knjigi kad je mislijo da će ga vukovi klopnut pa mu došlo tužno da ćedu to bez imalo respekta podronjit i zgutat sve. I suznuo je malo bio.

Onda je digo ruku malo onako ukoso pod kutom prvo misleć nešto u smjeru d forsaken is strong vidin ju jang neil! al jope nešto kanda više za zaplesat u paru. Ili izmeđ negdi. Yode i plesa, jel.

I jonda je mislijo da kako se ljudmi ruke znoju i budaliju i ondak koješta izvode takve i grabe frkovito i usrdno i napasno i bučno i stišću se u pest i skrivaju iza vlasnikovih dupeta s figama i jazzhands radiju uz bijelošumnofunkcijski lalalalalaala u ekstremu, a kad nisu u ekstremu isto to samo manje ekstremno.

I pomislio je kako nekad znaju raspravljati čija je sjena smješnija kad skače pod zidinama i past na dupeta a ruke im sve znaju kad ih ne teroriziraju, čak i kad su po terasama uz štrikove za veš a ne pod zidinama koje argjuabli daju svečaniju notu. I dalje nema i bolje nema i ne treba. Cijeli je svijet pod rukama koje njihovi manageri puste na miru. Samo ih rijetko puste. Obično bi im rado uvalili da odrađuju nešto pa će ih za nagradu pustit na miru. I onda budu malo nezadovoljni. Kakoć same kad ni pod budnim okom menađera ne znaju.

Mislio je i na mačora u dovratku neboderskog stana uz Savu i tamago pauna od latica. Na odrešito držanje cigarete ukočeno pruženim prstima i uvučene obraze dok uvlači dim i koči oči i ruku koja drhti na nozi dok manager odlučno govori na osunčanoj terasi kafića u predgrađu. I na šake koje ostaju mrtve dok tamo kraj Čingača žustro priča i glasno se smije mašući svime do zapešća. I najzad opet na ruke čiji manager brine zašto često ubace dva svoja prsta zajedno među dva njegova.

Ruke bi trebale osnovati sindikat. Radno vrijeme im nije potrebno, uvijek bi radile kad bi ih doista ostavili na miru. Vrijeme tragično djeluje na njih i one na njega. Ruke ne znaju vrijeme onako kako ga znaju manageri. Njihovo vrijeme nije iskrivljeno i u iskrivljenom vremenu posrću kao da su zahvaćene gihtom. Manageri im krive vrijeme.

Vladajuća kasta koja je povjerovala da značaj postoji kad ga proskribiraju. Umišljeni pisari i računovođe ugrožavaju vječnost tiranijom vremena koje su nevješto skovali i smisao sjenama fragmenata koje su uspjeli uočiti, zatim popisati i propisati, proglašavajući nezakonitim sve što im je promaklo.

Sindikalna središnjica svih naših ruku trebala bi iznijeti sasvim sažete uvjete za uvrštavanje u kolektivni ugovor. Nadležnost managera prestaje postavljanjem ruku u položaj za ples ljudi. Slobodni su pružiti osmijeh i vrijeme rukama drugih ljudi ako luduju i lamaću dok ne kliznu u ruke koje čekaju na ples.

nešto nešto. duavana amo jer utjehe nema u vodi. i ono kaj me ujelo za nadlakticu je garant bio svemirski crv. pješčani. duna. jes da mi je moćna mišica sad dupla al se jako crveni. i peče. možda je to početak moje metamorformoz... tajvana oćreć... nu, preobražaja u spajdermena. otkako je skromnog i samozatajnog pajka ujeo radiotelevizijski pauk postao je ovaki i onaki. smislio bi kaki al nemam pljugi. jebiga.

Onomad uvidje Luigi kak je vrag odnia šalu pa pade na kolina jerbo je bolje vodit prid oltar negoli da te vodu, posebice ako oltar nije precizno definiran. Urška je oduvijek pokazivala sklonost (uz ortodoksne) neortodoksnim vjerskim praksama, ima bodež za halterom a s hladnim oružjem je zabrinjavajuće vješta i posjeduje zavidno profesionalno iskustvo... ali ponajviše ga motiviraše romantika.

Odjeljak o romantici. Njen snen pogled umilne srne, njen glas poput proljetna cvrkuta nekih ptica koje lijepo cvrkuću i estetski su prihvatljive te nemaju nikakve potencijalno negativne konotacije, pitoma narav i sklonost krotkosti u nastupu misli riječi i djelu, sve je Luigija vuklo u Tiffany's, gdje bez oklijevanja izvadi laptop i napisa ogroman prsten.

Urška je bila daleko. Tko li joj sad diže tlak u tuđini? Tko joj ljubi bijele ruke puzeći suzno i preklinjući za milost? Rastu li tamo papaje? Gnjavi li je Bojan Križaj? Piju li joj vuci sa izvora vodu? Jel stane Sajonara tamo uz nju i Bojana ili je morala otić kod Yaye? Sve to i još mnogo više poput oblaka se nadvijalo nad njim dok nije ispustio kadu i otvorio vrata kupaonice.

Još je malo brijao pa zatim obrijan i čist od nečasnih primisli izađe mimo čempresa sve do livade nad pojilom i pod metcima izrešetanim stablom na kraju polja osjeti kako mu otkazuju koljena i drhtavo prozvižda kroz blagošću Urškinom urešen osmijeh...

Učini me poštenim dripcem!

Link

Bijahu tako jedanred dva vedra jarana štono ih po krčmama na lijevoj obali jošter krajem vijeka znadoše po imenima Void i Null...

Ma ne, de samo da prišvrlja kono na kut hamera brojčice… vizualije dakle, pomisli kako bi ga se čini se koliko jučer lako dojmili prazni prostori. Zlatni rez, Fibbonaci, stilizirana i opća vinjeta i mir lake ravnoteže. Sve detalje u vjetar kao oni neki onomad neki novac kroz prozor iz cadillaca na kraju filma. Manje izraza u licu je više potencijala, manje elemenata je slobodnije i manje je lakše a lakše je bolje ili čak nije pomišljao na „lakše“ već je više jednačio s kičem. Ionako je sve upisivo u prazan prostor. Ako ustreba. A ne ustreba. I više je doista često kič. Jer više nije lako. Izreći. Vidjeti. Čuti. Okusiti. Sklad je plaha jektičava živinica. A u prazno se pada slobodnim stilom i prazno se pokorava malom silom. Kao oni renderi tijela od stakla, djetinja mašta, prazan prostor koji prašta. Opisivo, upisivo, neopisano, neupisano.

Bez sadržaja ne postoji greška, a svaka je greška jedna nova slika i prostor za greške a on je bio poput lika iz romana koji je volio komornu glazbu i nije volio Brahmsa jer je morao čuti svaki instrument dok sluša ili one plave vitke splićanke koja je razdvajala elemente jela na tanjuru da uvijek vlada. Nešto se s vremenom mijenja, pomislio je sada. Not shifted shores, been shifted by them. Počet će stjecati bore.

Bogovi su pali na tjeme
Bogovi su krenuli u školu
Jedu uši kojima zvone vekerice
Piju gusti od kruške
Ljetuju u Braču
I ne vole Antoniju Šolu

Sitno gaze ko ragbijaši u gume
Ljuljaju ih Fanki Metrovi
Na nebo vješaju sapune
Kad im slatki zub zaželi beige i smeđe
Puštaju nad močvare blune
Jen dva bože
O jen dva dva groova i igara
puku daj danas
i otpusti nam radne ljude naše
nek čope bas i žestoko praše

Diljem
Lijepe
Jelte
Naše :)


(A. Pope (najvjerojatnije))

ček da se časkom probam beljit da se iščašim.

ejebiga. probo.