Jesen

 
Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
 
Pada prije neg svijetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela što nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.
 
Tad dolaze valovi samoće…

Postoje noći kad suze same teku,
Kad čovjek od bola ne može zaspati,
Kad gubi snagu da nekog moli,
A osjeća samo jedno
 KAKO ŽELI DA BESKRAJNO VOLI...

Brzo prolazi
ta divna mladost, tiho
 se gubi kao san.
Teško je naći iskrenu
ljubav,a još teže živjeti sam…

Jesen...
 
Želim da jesen
sama pjesme piše,
Želim da jesen
bude bez kiše,
Želim da jesen
gole grane njiše,
Želim da jesen
njene rane briše,
Želim da jesen
zna puno više,
Da najviše volim
kad samo ona diše.
 
Želim da jesen
može ljubav liti
Želim da jesen
može suze piti
Želim da jesen
moje osjećaje kiti,
Želim da jesen
ne može skriti,
Da sam tužanšto je neće biti