Jesen

Molim te:
napiši mi
noćas pjesmu
ili mi stih
bar posveti
da ga ponavljam kao mantru
da mi šapuće
tiše
da me utješi
kad zabubnjaju
kiše
ledene
po mojoj duši
i magla kad me
jesenja
guši
kad se sve oko mene
kao u noćnoj mori
ruši
neka me riječi
tvoje prate
u duge
zlokobne
sate....

tik...tak
...tik...
kazaljke se
u pravilnim
vremenskim intervalima
približe
tik...tak
...tik...
ti i ja
nikada više!
tik...tak
...tik...
nekad se
i poklope
tik...tak
...tik...
navukli smo
oklope
tik...tak
...tik...
od šutnje
tik...tak
...tik...
prevarene
slutnje
tik...tak
...tik...

Kapi kiše kao suze klize niz vjetrobransko staklo.
Pogled mi odvlači daljina gdje nebo i more čine srebrnu crtu, srebrnu od odbljeska munje što je zaparala nebo.
Nevera visi negdje, iznad, prijeteći;
I nebo je tmasto, olovno i teško i kao da će se svakoga trena stropoštati na zemlju.

More je metalno sivo u daljini ,a smaragdno zeleno bliže obali-prelijepo kao i uvijek čak kad i izgleda ovako okrutno kao sada.
Nakon odrađenih sedam sati malo mi popušta koncentracija, a i refleksi valjda, pa odlučujem...
desni žmigavac i zaustavni trak...bolje tako nego da se spustim autom bliže moru, a bez ceste.

Pronalazim stari kišobran bez drške, savija ga vjetar, ali još dostatno štiti; motrim prekrasne sjene što su zaplesale baš pred mojim očima tamo prema Cresu.
Pogled ulijevo, Krk sniva u magli ili u ogrtaču kišnih kapljica.....prekrasna pozadina neke neobične predstave, jezovite i prekrasne istodobno...

Sjene se pomiču s mojim mislima...

Zavibrira dosadni stroj... kolega prošao autom pa provjerava je li mi auto u kvaru... lijepo od njega, zahvaljujem se , a čarolija je nestala kao kišna kapljica na tlu....sjedam.... lijeva signalna lampica....uključena u promet...tuge, života, prolaznosti ...

U mojim
očima
još ljeto
počiva...
 
plavet mora
sivilu priječi
bez riječi...
samo bojom
modrom
svojom...
 
pjesma vala
u
suton tih
glazbeni je
okvir
za moj stih!!!
 
I jedna
klupica
uz nepregledno
prostranstvo
čeka....
 
da tvoju
sjenku
dotakne
moja
lelujava
i
meka!!!!!

Uzmi me u naručje
i ništa ne govori...
 
Pusti
da nam se tijela stope,
postanu jedno
kao brod i pučina
modra, beskrajna...
 
Uzmi me u naručje
i zaplovimo prema svjetlu
što se nazire
na obzorju
u svanuće
 
Uzmi me u naručje,
a kada dosegnemo
vrhunac vala,
uzavrela čela
hladit će nam
maestral
i pjesma
morskih sirena...

Dotakni me
dahom i,
mišlju i,
pogledom
dok nitko ne gleda.....
 
Želim se utopiti u
dubinama tvoga pogleda
i otkriti svjetove
što si ih čitav život
čuvala samo za mene...
 
Zaronit ću
na dah
i zauvijek nestatiu tom skrivenom svijetu

Čovijek je narazuman,nelogičan i sebičan
NIJE VAŽNO ,VOLI GA!
Ako činiš dobro,pripast će to tvojim sebičnim ciljevima
NIJE VAŽNO,ČINI DOBRO!
Ako ostvariš ciljeve svoje,naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje
NIJE VAŽNO,OSTVARUJ CILJEVE SVOJE!
Dobro koje činiš,sutra će biti zaboravljeno
NIJE VAŽNO,ČINI DOBRO!
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim
NIJE VAŽNO,BUDI ISKREN I POŠTEN!
Ono što si godinama stvarao u čas bi moglo razrušeno biti
NIJE VAŽNO,STVARAJ!
Ako pomažeš ljudima,možeš loše proći
NIJE VAŽNO,POMAŽI LJUDIMA!
Daješ uvijek najbolje od sebe,a on ti uti uzvraća udarcima
NIJE VAŽNO,DAJ NAJBOLJE OD SEBE!

Ceste su ove daleke i same,
Putujući njima cilju ne dohodim;
Siva obzorja tišinom me mame
Gdje da krenem, koga da pohodim?
 
Uz mrtve grane magle se vuku,
Nebo je tužno, kiša se sprema,
A mene moje samoće tuku
I nikog nema, nema, nema......
 
Obris tek jedan u daljini;
Je li to čovjek živ
Il' neka samotna sjena?
 
Usamljen galeb u visini;
Ćutim slanoću suze
Il' je tek morska pjena?

Ja dolazim iz južne nebeske hemisfere,
tvoja je sjeverna...
Tvoj je kvadrant Y346, moj X167
nema nas ni u jednom zvjezdanom vodiču,
a pronašli se
putujući mračnim prostranstvima
kroz vrijeme...
 
Manje smo od zrnaca prašine
u svemirskom beskraju,
a privukla nas toplina
što je isijava
srce..
 
Putujemo tako
kroz živote,
kroz eone
darujući si smisao
među ledenim beživotnim zvijezdama...
 
Što misliš,
hoće li nam zamjeriti
ako se pred jutro
iskrcamo na
B612?
 
Hoće li razumjeti
ovo čudo
kad se udaljimo
držeći se za ruke,
kada ga i mi ne razumijemo?

I...dok ovo čitaš,
ja hodam zamišljeno, tiho,
ulicama
tvoga grada;
ogledam se,
osvrćem
jer mi se čini
da me prati tvoja sjena!
 
U buci grada
osluškujem
i čini mi se
opet,
prepoznajem ti korak
kakvim ga čuh u snovima!
 
Ostavljam kamenčiće
siguran u to da ih nalaziš,
i znam da ih nećeš podići
kao ni slijediti
putokaze
ostavljene na križopućima,
napisane srcem i bačene
u vjetar
bez adrese...
 
Usud....
Kob....
 
Tko zna,
ah, nitko ništa ne zna..
( a , ti dalje znaš....)

kap
po kap
u stih
istočit ću tugu,
pretočiti krik...
 
kap
po kap
u san
premjestit ću klupicu
na njoj započeti dan...
 
u pjesmi
o suzi
pjevat ću o muzi
što nježnom dobrotom
svojom
sve tuge što ih donosi svijet
čarobnim štapićem srca
pretvara u
cvijet!

Noćas
mi stihovi
zapinju;
 
Noćas
me tuge
razapinju;
 
Noćas
me ubija otkucaj
sata;
 
Noćas
me malodušnost
neka hvata;
 
Noćas
mojim svijetom
haraju studeni, zime;
 
Noćas
su riječi mi grkei zlokobne moje su rime....

Prepustiti se vjetru...
kao jedra bijela
što plove k suncu;
 
Raširiti ruke...
kroz prste propuštati njegovu
moćnu , neukrotivu snagu...
 
Zatvoriti oči...
ispuniti se zauvijek
prozirnošću i plaveti beskrajnom...
 
Predati se moru...
postati jedno.....
i kapljica i pjena...
 
Prepuna
bezbrižnih sjećanja...
prepuna dragih sjena.....
 
na pučini......

Moje misli postaju spori brodovi,
Moji osjećaji mirišu na prošlost
Koju tjeram od sebe.
Hladan kao stijena u sebi govorim
Kako možda nikad više neću voljeti
Moja postelja prazna čeka nekoga
Za čije rane neće biti vezana
i suzama biti uplakana.
Spori brodovi sad bacaju sidro,
Sidro koje dotiće samo dno
i odmažu mirisima da otplove.
Moja postelja baca mrežuhoće li da te ulove ....

A, s jutrom,
bit ću
ako želiš
tvoje sunce
što iza oblaka proviri
tek da ti poljubac udijeli,
noćne snove
smiri...
 
Ali , mogu biti
i tvoja kiša
pa ti u
vruće ljetne dane
kapljicama svojim
podariti olakšanje...
 
A, bit ću
ako želiši
tvoj stih
nastao u zoru,
a posvećen moru
što ga tako volim...
 
Sve ću ti biti,
samo zaželi,
zaželi jako
....
 
i bit će tako!