Jesen

 
I was thinking out loud
One life's such a short time for love
When a match made in heaven arrives
Eternity is never enough

It's all been so simple till now
There's no brilliance like beauty out there
No knowledge as wise as the heart
We all need reason to care

I need to dance with life seep you away into the night
When there is no one else around I will make every day count
We need to dance with life swim in the soul of your eyes
Till we melt into the night
We need to dance with life
And we leave a brilliant light behind

We could lay on the ground
We could look at that light in the sky
Show the moon and the million stars
The stars that we become when we die

I need to dance with life seep you away into the night
When there is no one else around I will make every day count
We need to dance with life swim in the soul of your eyes
Till we melt into the night
We need to dance with life
And we leave a brilliant light behind

It's no secret how I feel
This flesh and bone I love you is sealed
To cover me up and hide the deal
And the deal with me
To dance with life

Breathe the sweet fresh air
And make every second your last
And I'll touch you from the world I wake in
Make the most of the present and the past

I need to dance with life seep you away into the night
When there is no one else around I will make every day count
We need to dance with life swim in the soul of your eyes
Till we melt into the night
We need to dance with life
And we leave a brilliant light behind



Bryan Ferry

Uvečer, kad sam najvjerniji sebi, najčešće hodam u tišini svojih misli, jer je to posebno važno u vremenu u kojem, sa svih strana vrebaju razne galamdžije, od obične buke automobila do unutarnjih strahova. Sve nemilosrdnije i bezobraznije napadaju. Obična buka!? Primjećuješ kako sam prihvatio nešto što mi je prije bilo nezamislivo i koliko god se trudim uvjeriti samog sebe, još uvijek mi se čini nedovoljnim, jer liježem iscrpljen, a ustajem sve umorniji. Možda je ovo zavaravanje. Možda i jesam određen da na početku dvadeset i prvog stoljeća nosim više nego što su moja pleća spremna, ali ne mirim se sa stanjem i ne pokušavam količinski više ponijeti, jer ne smijem. Tempo je u zadnje vrijeme dostigao nepodnošljivu brzinu i svjestan sam kako me užurbanost ponekad zanosi i pokušava po svojoj mjeri skrojiti put kojim sam pošao.
 
Jedva sam se dočepao toplijeg vremena, pa usput opuštenije razmišljam kako bih mogao nekamo odjuriti, uteći na nepoznato mjesto, od svega se pomalo sakriti. Drugačije se osjećam i moram priznati, kad povremeno odlutam s kišom izvan parkova kao da krošnje drveća imaju neku posebnu snagu. Čak u tim trenucima pomislim da je buka automobila na ulicama daleko manja od same buke u meni. Itekako sam svjestan i dobro znam kako se zrak sve češće neugodno lijepi po tom lišću, ali sam u stanju uljepšati osjećaje kad u mislima otkinem koju stotinku sekunde od nemilosrdnog vremena.
 
Zato je nepošteno tražiti od života da pokazuje posebnu naklonost samo prema meni. Unatoč svemu, dok vrijeme u meni miruje, ono ipak tiho i jasno govori što osjećam.
 
Dovoljno je što mi kao dio nekog neobičnog smisla odvoji svoj dragocjeni trenutak, pa svaku zvijezdu posebno primijetim. Dajem im imena, a one me svojim tajanstvenim svjetlom, za uzvrat povedu putovima života. U takvoj plovidbi po beskrajno nezamislivom oceanu stižem i tamo gdje me san nikada ne dovede. Na tom putovanju ono ne postavlja prepreke, već naprotiv, dozvoljava da se razmašem u njegovim plavim visinama. Dovoljno je u njemu prostora za moja čekanja.
 
Kad ujutro po tračnicama zabrazde široki osmjesi tramvaja, zajedno s njima i ja krećem. Zbog toga u sebi, za svaki slučaj, čuvam taj oteti komadić vremena. Potreba za takvim trenutkom je velika, jer s njim lakše prolazim kroz dan. Usput, na samom početku prijepodneva, kad se sve čini jednostavno i mirisno, vrijeme povremeno kao nepotpuno sjećanje samo podsjeti na sebe. Međutim, kako dan odmiče postajem nesmotreniji i sporiji. Trenutke koje sam s teškom mukom brižljivo sakupljao, nesanica sve učestalije te kapi vremena u mojim rukama topi.
........

 
Nedostaje mi ono resko srpanjsko svjetlo što mami svojom iskrenošću i otkrivenošću.
Ne zamata i ne prikriva ništa kao što u magle i kišne halje sve zamata ovaj teški, prigušeni listopad.
 
Kao i lišće, valjda pada i moj entuzijazam prije no što se uključim u sve ono što je valjalo dovršiti još prekjučer za jučer.
 
Ne mogu pronaći most, pa ni u svom sjećanju , kojim bih dozvao toplinu pijeska na koži, slanost i beskrajnu lakoću svega što me okruživalo.
 
Mostovi tako lako nestaju u našoj svijesti i gube se u nepovrat.
 Tek pokatkad, bez ikakve najave i bez nekog vidljivog smisla izrone i zaprepaste svojim neočekivanim podsjećanjem.

 
Prestala je
kiša...
Umorno nebo
nije našlo snage
nasmiješiti se dugom,
a ja se ogrnuh
svojom starom tugom
i krenuh cestom
što vodi do rijeke...
 
A , danas
sve u zraku
ima miris i okus
bijega...
 
...trošim još jedan ubitačan
dan bez ičega....
 
i smišljam plan
za bijeg......

 
želio bih živjeti trenutke iskrenosti...
 
trenutci iskrenosti u jednoj duši...
 
tražim jedna vrata, otvorena vrata koja
 
me vode k izvoru jednog osjećaja.
 
dozvoli mi istražiti izvore...
 
dozvoli mi čuti jedan dašak topline.
 
tražim mogućnost realnog...
 
tražim mogućnost izgubljenog vremena, i
 
potrebe za orijentacijom.
 
odnijet ću te u beskonačnost...
 
upoznat ću te sa zvijezdama...
 
bit ćeš u mom prostoru...
 
učinit ćeš me živim u duši mojoj...
 bit ćeš ljubav moja...

 
Na tihim poljima
Ljubavi
 
Oponašamo nesvjesna bića
 
Isprepleteni
Neizdrživom željom
 Da postanemo jedinstveni

 
Koliko možemo
razočarati sami sebe ?
 
I neprestano se
zatvarajući negacijama bola
 
Pokušavamo
preuzimanjem
novih identiteta
potisnuti proživljeno
 
Ostajući tako
plitko svjesni
pitanja – tko smo?

Gledajući u nebo ponekad mi se čini da postoji neko golemo računalo, nešto što pomiče oblake i postavlja zvijezde na svoje mjesto, zvijezde nad nama. Razmišljam kako od vlati trave nastaje tratina. I mislim si da će se i za mene naći, zacijelo, jedno mjesto pod ovim nebom koje će biti samo moje. Jer želim vjerovati, jer znam, ono zbog čega živim i ono što činim, živim svaki svoj treutak i svaki put činim to na svoj način. I činit ću sve do kraja, sve dok god budem mogao i zacijelo ću činiti to - voljet ću.

 
I otvorenih očiju letjet ću, skrivene horizonte otkrit ću, jer ne želim potratiti vrijeme što ću ga još imati, ne želim izgubiti ni najmanji dio, jer to zbog čega znam da živim je to što ću činiti - živjet ću svaki svoj trenutak i svaki put činit ću to po svom, sve do kraja, dok god budem mogao, i zacijelo ću činiti to - voljet ću - to znam.
 Voljet ću do samog kraja, sve dok god budem mogao, i jedino je sigurno da ću voljeti, voljet ću.

prozor
otvoren u vedri dan
nema oblaka da
vuku
teške
terete
trome
pospane
netko je udvostručio
Zemljinu silu teže
ni vjetar nema snage
da zagolica granu
u nama
se ni danas
ništa ne dešava

odjednom, bez ikakve najave
nastani se u tebi
i postane vladaricom tvog srca,
ispunjava te nekom unutarnjom srećom
koju samo zaljubljeni razumiju.
ponekad ju podijeliš
sa nekom tebi dragom osobom
a onda kada sve to završi
polako ti para srce, dušu, tijelo...
poput papira na kojem su ispisane riječi boli i patnje
pomiješane sa suzama
prolivenih zbog osobe koju volimo,
i onda kada ne želim da itko vidi
i pokuša shvatiti što nam je,
papir poderemo u tisuče komadića
ili ga zgužvamo i bacimo...
a to i isto ljubav čini nama...
pušta nas da patimo
dok nas to ne slomi
i onda kad smo na vrhuncu ludila
napusti nas na isti način
na koji se i pojavila...
i kad smo prepušteni sami sebi,
tek tada uistinu patimo...
do tada smo krivili ljubav,
a sada krivimo samoću...
ona je najgori čovjekov neprijatelj...
uvijek je prisutna
i kad tad nam opet pravi društvo,
a onda opet sve iznova...
ljubav se bez ikakve najave
nastani u tebi
i ti opet voliš.....

ponekad vas prepoznajem
i vi imate iste bore oko usta
sve su dublje sve izražajnije
snovi u zapećku
odložen život na policu svakodnevice
potraga
za davno pobjeglim prilikama
ima nešto blisko u načinu
kako se osmjehujete
mahinalno dodirujete obraz
fantomska bol
fantomski zub mudrosti
koji nama nikad nije izrastao
a boli
u našim su borama utopljene
najbolje godine
najjače ljubavi
najsjajnije zvijezde
 
kad u rijetkim prilikama
budete na dodir ruke udaljeni
od bratskih bora nekog
vama potpunog stranca
dodirnite ga
 
dodirnite me.

Naše se amplitude traže
dodiri nam se mimoilaze
u bljesku sunčanog dana
nazirem stare tragove
prije nego u labirintu nestane
tvoja mi sjena namigne
i u trenu si isparila
nema te
 
u staklenim izlozima trgovina
tvoji zamrznuti pogledi
aura u vrelini asfalta
ostavljaš zrnca
možda ipak želiš da te
pronađu

ima dana kad iskočim iz kože
i onda tako krvav i ogoljen
lutam trgovačkim centrima
tamo je velika koncentracija kupaca
možda naletim na rijetko
ljudsko biće na čovjeka
sudaram se s prolaznicima
zaželim dobar dan
na jednom od stotinu babilonskih jezika
nema odgovora
 
znam reći ćete
da ljude tražim na pogrešnim mjestima
nemam sposobnost teleportacije
čitanja misli
antigravitacije
da tražim ondje
gdje bih i sam boravio
 
imam to krvavo ogoljeno tijelo
ograničenog dometa
dosega
limitacija
bez ugrađenih limitatora
tijelo koje uzalud dolazi
na blatnjavo pojilo
presušeni izvor
vrelo bez svježine
 
ima dana kad iskočim iz kože
odlutam najdalje što mogu
koliko god mi lanci
i utezi oko nogu dozvole
da sam barem iznutra tako pametno omeđen
da mogu staviti kratku uzicu
na maštu
sjećanja
snove
ne bih bježao iz vlastite kože
ne bih vam ostavljao
krvave tragove na skupom tepihu
ne bih vam noću
zavijao pod prozorima.

Ima dana
kad ne tražim 
boga i anđele
Lucifera
njegove darove
kad se umorim od traženja
kao danas
samo posegnem u sebe
zarijem prste u utrobu
kao da prosijavam pijesak
sve što sanjam unutra je
sve što tek treba slomiti
slomljeno je
sva putovanja
već su mi se desila
ima dana
jasnih kao dan
kao danas
trebam samo pružiti prste
otvoriti pesnicu.

 
kad skidam zvijezde
radim to nespretno
ne skrivam užasnut pogled
izranavljene ruke
distorziju uvjerenja
teško je dodirivati nebesku vrelinu
i pri tome ostati cijeli
neozlijeđen
kome je iskrenost donijela sreću
pitanje je retoričko
odgovor nepristojan
noćas sam opet pucao na Mjesec
mirne savjesti i krvavih ruku
lajem i zavijam prema praznom nebu.