Iskrice i vatrice

Kroz maglovite spoznaje konačnosti
trošim ove dane ...
Smijeh, nade, suze, tuga, sjeta, bezvoljnost, ushit...
Emocije se smjenjuju u ovom ludom životnom
vrtlogu popot poludjelog vrtuljka.

Aja samo želim mir ... i želim slušati
tišinu...

Često je to pitanje koje dobivam osobno , a vjerujem i mnogi ovdje.
Znam reći da je to ubijanje vremena, želja
za kontaktima u kojima će virtalna zavjesa
izbrisati mogućnost prenemaganja i laži...

Da li je to zapravo slabašan pokušaj traženja istine?

Svi mi koji se vrtimo na ovim stranicama imamo za to neke svoje razloge - radoznalost, usamljenost, druželjubljivost...premalo ili previše vremena za "normalne" kontakte ili druženja.
Svaki puta se iznenadim kada samu sebe zateknem kako otvaram dušu posve nepoznatoj osobi. Palim svoje svoje suze na vatrici iskrice...

...ono što želimo savladati, nad čime želimo imati kontrolu... zarobilo nas je... svojom nas mrežom vuče naprijed, ne dopušta nam vraćanje, ne dopušta nam zaustavljanje...
A mi... pokušavamo se oduprijeti, zaustaviti se... ali, ono nas iznova vuče, ispire naš trag, odnosi nas u zvjezdani zaborav...
Kad nam ponestane snage prepuštamo se struji ispiranja... upleteni u sjene prošlosti izbrisani smo iz života...

Zaboravljeni, ranjeni, zbunjeni, tužni,nerijetko pomireni sa nedostatkom želje, volje za te beskrajne borbe sa okrutnom sparing partnerom ...

No ipak... postoji nešto što vrijeme nikada neće moći izbrisati... nešto što ne dopušta zaborav... nešto što je veće od vremena ... nešto što nazivamo – ljubav...