Život

Volio bih jednu večer biti doma sam.... ugasiti
svjetlo i pustiti laganu muziku.... sve svoje
emocije kroz olovku pretočiti u riječi i
pokloniti ih tebi.... volio bih biti sam i pustiti
misli neka idu.... neka one kažu kako ćemo
dalje......
Predugo je razum vladao, mislim da je došlo
vrijeme da i srce kaže nešto..... mislim da je
vrijeme da se više ne skriva u tami..... vrijeme
je da prestane šutnja.......
Misli koje pišem, koje ti poklanjam dolaze u
valovima..... olujnim valovima duše koja sada
kroti nemirno more koje su uzburkali tvoji
vjetrovi..... nije lako..... ali, možda ja ne
želim da valovi prestanu..... možda ne želim da
vjetar utiša.... jer onda..... onda se sve
ponovno vraća na staro, vraća se na bonacu
života koja je predugo vladala u meni......
A sada idem.... idem u još jednu besanu noć.....
u besanu noć sa samo jednom željom.... željom
da te vidim.....
Laku noć "moja A...." neka ti hladni
vjetar donese moje tople poljupce..... neka te oni
večeras zagriju.....
Laku noć "moja A...." ...... laku noć
do sutra......

for elijana.....

Sunce mi je oči
svojim zrakama taklo
kroz poluotvoreno prozorsko staklo
Ptice su pjevom
započele novi dan
i nježno su mi
prekinule san
A u snovima
bila si ti
bila je pusta plaža, zalaz
bili smo mi
Poljupce moje tebi
vjetar nosi
sto ti zaigrano
šeta po kosi.

Upoznah neki dan
oči plave
oči plave što smiješkom
tugu kriju
tugu veliku.
Od pogleda tog
iskrenog i prodornog
svaki me dan
trnci prođu.
Te plave oči
moje nisu
a moje ne mogu
želju da sakriju
želju da oči te
bude se kraj mene.

Život.....
vrlo dinamična i zanimljiva stvar :)
kako li se samo poigrava s nama.
Zanimljivo je da jedan dio mladosti tražimo osobu sličnu nama, osobu koja nam odgovara i s kojom bi
htjeli provesti ostatak života u ljubavi, toleranciji, razumjevanju, pažnji.......
I nađemo ju, više ili manje kompatibilnu, no..... vrlo sličnu onome što želimo i odlučimo se na
vjernost do groba(?)!
I sve u početku bude idilično, ljubimo se i volimo, vodimo ljubav, dobijemo djecu, no........
jesmo li uistinu primjetili, shvatili i spremni živjeti sa svakom i najmanjom manom partnera?!
Slike počnu naglo bljediti, ljubav nestaje zadnjim plamom dogorene svijeće i postanemo prijatelji.
Život i običaji prelaze u rutinu i monotoniju. I tada, ako oboje partnera ne posjeduju snagu da
od zaborava otrgnu mali dio ljepih stvari koje su krasile početak zajedničkog života nastaju
problemi, javlja se nezadovoljstvo koje rezultira svađama i kojekakvim neželjenim stvarima.
Zar tako mora biti?!
Možda i ne mora, ali nažalost u velikoj većini slučajeva to se dogodi.
Tempo života postaje sve brži, sve manje vremena imamo za sitna osobna zadovoljstva, svi se trudimo živjeti bolje radeći ko robovi a na kraju ispadne da živimo još gore!
Moderno smo mi društvo tvrdi većina ljudi, a iza krinke tolerancije i modernosti skriva se
najprimitivniji oblik malograđanštine gdje svatko gleda kako bi podmetnuo drugome, nije važno jel
susjed ili brat, svi se pozivaju na neki lažni moral i taj isti usko vezuju uz pojam crkve i
pobožnosti. Unaprijed su osuđeni kao nemoralni oni koji na drugim mjestima traže ono što nemaju u
braku, što ne dobivaju od bračnog partnera a trebali bi. Oni su nemoralne osobe?!
Moral i crkva...... uistinu mi uz ta dva pojma ne ide znak jednakosti!
Čistimo smeče ispred susjedovih vrata dok svoje ne vidimo!
I tada, odjednom i od niotkud, pojavi se osoba koja nam udahne malo svježeg zraka, koja nas
podsjeti kako je lijepo opet se od srca smijati, iskreno pričati, sanjivo gledati na obzor i
skidati zvijezde s neba!
Vrati nam ono malo života koji se skrio negdje između vreve gradskog asfalta i hladnih plahti
bračnog kreveta, vrati nas u prošlost a vodi u budućnost.
Zar je to loše?!
Trebamo li se nekome opravdavati zbog toga?!
Trebamo li prihvatiti priliku, ili joj okrenuti leđa i nastaviti po šabloni?!
Ja sam svoje prilike iskoristio, i opet bih da mi se ukaže prilika, a Vi?!