MOJE I TUĐE MISLI, no iako su tuđe.... sviđaju mi se

Ta zelena trava moje kuće...
Ta pješčana ura što me natrag vuče...
Ta priča života što unazad kreće...
Te usporene figure koje nikud ne žure...
Te žute slike onih kojih nema više...
Ta lipa u cvatu, što miriše...
Te oranice na kojima korov se njiše...
Ta tišina kad nitko ne otvara vrata...
Taj mir bez tik-takanja sata...
Ti snovi koje više nitko ne sanja...
Ta prošlost što samo mene proganja...
Ta nježnost s kojom osjećam sve to...
Ta blagost za svako minulo ljeto...
Ta dragost koja mi svaki put dođe...
Ta ljubav koja nikad ne prođe...
Ta ljubav vječna natrag me vuče...
Do moga praga...do moje kuće.

Nakon podulje vremena evo odlučih i ja opet napisati blog, potaknuta sinoćnjima, no i pričom s jednim iskričarom, a najviše nekakvim osjećajem da bih i sama trebala javno obznaniti svoje viđenje.
Smatram se meritornom, za razliku od mnogih, koji pišu paušalno i teoretski, poneki tek samo da se istaknu. Zašto? Pa zato, jer sam živeći u kraju svog porijekla, podosta toga iskusila i to ne samo ja ...
Ne volim rat ni sve strahote koje donosi sa sobom...
Nemam ništa protiv drugih naroda, već vrednujem ljude po njihovim ljudskim kvalitetama, a ne nacionalnim.
Kao što napisa jedan bloger, možda su sve ovo izrežirali neki drugi, a izvršioci bili tek marionete u njihovim rukama. Možda?! No zar je sadašnjost drugačija?

Ali... bez obzira na sav razvoj događanja, bez obzira što je kao u svakom ratu bilo ružnog s obje strane.... ja znam da je bilo i jako časnih ljudi koji su imali i vizije i ideale, koji su bili plemeniti, koji ... da ne nabrajam, no znate. I znam da smo se zapravo branili u prvom redu za svoje ljudsko dostojanstvo.

Uglavnom, da ne duljim ja sam baš njima zahvalna i poštujem ovaj dan... i pravo ime ima DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI, jer ja sam, kao i mnogi moji sunarodnjaci zahvalna, što više ne živim kao moji pokojni roditelji i moji preci u svojoj jedinoj domovini, što više nisam
GRAĐANIN DRUGOG REDA U SVOJOJ HRVATSKOJ!

Danas, i sve ove dane
kad groblja su okićena,
Šarenilom cvijeća i svijeća,
Te sve pomalo u kič prelazi.
U neukus, prenatrpanost,
Natjecanja, tko više, tko skuplje,
Kao da se Božja milost kupuje time.
No budimo blaži...
Ipak su u svemu tome i naši dragi,
Oživjeli itekako u sjećanjima.

Danas, i sve ove dane
Uz skroman buketić (kakav si volio,
Jer i sam skroman i jednostavan čovjek si bio)
Za tvoju dušu zapalih svijeću,
Malu, jer veću Ti nebi želio,
I misli vratih u uspomene.

Još više mi vrijediš otkad Te nema,
U smislu bestjelesne i bezvremenske ljepote.
U danu kad donose cvijeće,
U danu kad pale se svijeće,
Poseban značaj ja molitvi dajem,
Da Božja milost pripada Tebi.
Uz želju da u nebeskom skladu,
Tamo u vječnom svijetu tišine,
Za Tebe dušo moja,
NEK VJEČNO PJEVAJU ANĐELI.

50 nijansi sive u jednom danu mog unučića:
1. Dođem, a on nabacio onaj svoj zavodnički osmijeh kojim me zaveo do kraja života
2. Primim ga u naručje, izljubim, sva se rastopim, a on me gura
3. Čupa
4. Rita se nogicama
5. Ajd' dobro zlato, sjedni baki u krilo, baka će te nunati, pjevušiti. Sjedne i ja počnem.
6. Neeeee.... rituka se hoće dole
7. Spustim ga na dekicu... nabacam hrpu igračkica, ne zanima ga nijedna, baca ih gura, na neke ne baci ni pogled
8. Izmišljavam kazalište, tobože igračke govore. Moj unučić:“Beeee“
9. Zlato bakino, možda si gladan, sad će baka. Radim mu najdražu kašicu. On jedva otvori usta uzme jednu žlicu
10. Kilavi...pljucka ... gura sav se umrljavi a i mene
11. Ajd' dobro.... sad ćemo mi dalje u igru
12. On čim ga spustim među igračke:“Beeeee“
13. Ah, dijete milo, možda si mokar, ide baka vidjeti
14. Ljuti se zašto ga sad uzimam i skidam:“Beeee“
15. Stavim nove pelenice... hvata si ručicama nožice i gura ih u usta(trenutak mira i opće sreće)
16. Hladno je mileni, idemo nazad u bodić i štramplice. On :“Beeeee“
17. Što ćemo sad? Ide ti baka čitati. Gurne dječju slikovnicu...:“Beeee“
18. Ajmo gledat crtić za bebe onaj tvoj najmiliji o Meksikancima? Baci pogled na ekran. „Beeee“
19. Ah dušica moja mala ima jedna krasna glazba, pa ćemo plesati.... stavim cd, primim ga opet u naručje, plešemo
20. Tren kao da je zadovoljan, no začas:“Beeeee“... želi iz naručja
21. Mileni moj pa ti si meni možda već umoran od svih ovih akcija, jela, čupanja, guranja, presvlačenja.... itd, možda bi spavao?
22. Ipak možda jedan mali pokušaj hranjenja...priredim flašicu...povuče jednom pa onda :“Beeee“
23. Dobro idemo zlato, san je važniji, stavim ga u krevetić, ušuškam, jedno vrijeme sam kraj njega.
24. Čim se maknem... Beeeeee...
25. Ajde ležat ću kraj tebe tu na podu...................
26. Probudio se....osmjeh od uha do uha:“Gu...Guuuu“ :) Ja uzvraćam.
27. Uzmem ga nježno u naručje, privine mi se onako mali topao od kreveta uz mene, mazno ... ja se rastapam
28. Gugućemo oboje :)
29. Radimo akrobacije po krevetu.
30. Valjamo se po podu.
31. razbacujemo igračke a malo ih i istražujemo.
32. Smijemo se ... juuuuuuhu :)
33. Loptamo se kako znamo i umijemo.
34. Pokušavamo stati svatko na svoje noge najbolje što znamo.
35. Ogladnjeli smo.. najprije nek jede bebač-danas je na redu brokula –kašica koju ne voli.
36. Ohhhhoooo.... zijeva kao mali ptić, a baka samo trpa u kljunić.
37. Pršti od veselja, maše ručicama nogicama
38. Podvriskuje.
39. Brbljucka nešto na svom jeziku no veselo.
40. Ajmo na brzaka opet na jedno presvlačenje pa ćemo u šetnju.
41. Kao da razumije sve je podnošljivo, smije se, oblačim mu najljepše odjelce, ponos bakin :)
42. Šetamo..(on je u kolicima).sav je izvan sebe od sreće.
43. Upija....svaku pojedinost...svjetla, zvukove.
44. Vidim da su mu okice iste boje kao nebo, pa on je odande sišao.
45. Zaustavim se, zakočim kolica da ga malo vidim, popravim ako što ne štima.
46. Ponudim čaja.
47. Okreće glavu na drugu stranu da me ne vidi, imam osjećaj kao da mu smetam i idem na živce, no možda se varam, uputim se k strani u koju sad gleda.
48. Vidi me... naljućen i opet okrene glavu na drugu stranu kao da mi kaže, a što ćeš mi sad ti tu bako da još tebe gledam, pusti mi moje dvije nijanse SAMO ZA MENE

49. CRNU

50. i BIJELU

...........................................................................

Pa s kojim pravom nam se PRVI OBRAĆA
Karamarko? Nismo li birali
predsjednika/predsjednicu?

Kad mi je umro suprug od teške i neizlječive bolesti...ostala sam naravno u zlu već samom činjenicom što ga nema.
Ali... nije to sve.
S puno entuzijazma uređivao je samo godinu ranije TUĐI poslovni prostor (bila je to na početku sirovina, beton i cigla... bez struje, sanitarija itd), s namjerom da tamo započne vlastitu djelatnost. Pitat ćete se zašto tuđi? Zato što novca i uz svu ušteđevinu i kredite nismo imali dovoljno. Radio je par mjeseci i onda je zbog njegove bolesti sve stalo.
... I ... kad se sve završilo, sastadoh se s vlasnicima koji su naravno sa svim bili upoznati. Na moj prijedlog da se sporazumimo i da mojoj djeci i meni vrate bar dio uloženog "gospodin" reče:"Svako zlo za neko dobro". Kojeg li licemjerja!
Njima dobro, pa dobili su poslovni prostor savršeno uređen "na tacni" a meni... osim gubitka muža, krediti, ni prebijena kuna.
I tako... Digoh se pomalo iz pepela, djeca završiše škole , krediti otplaćeni... naravno uz rad od jutra do sutra. Bila sam u ZLU, no njihovo ZLO je puno veće od moga. Neoprostivo!
I kad mi netko kaže "Svako zlo za neko dobro!" taj ne samo da je beskrajno plitak.... već uopće NEMA POJMA ŠTO GOVORI!
Opet ne trebam komentare.

Ma koje dobro? Zar u ovom trenu itko može pričati o DOBRU dok gledamo one scene... dok oni ljudi sve to skupa preživljavaju! DOBRO je očito kolektivan pojam, a ljudska patnja individualna... Imam ja dužu priču o toj temi, no neću. Samo sam željela reći mišljenje i možda .... Ne trebam ni komentara. Hvala na čitanju i eventualnom razmišljanju.

Nekad je bilo i ljepših zapisa... ili sam samo NOSTALGIČNA!
Zavirim ponekad tek orjentacije radi... i mogu reći (ČAST IZNIMKAMA) da su ovdje divlji otjerali PITOME!

Blog za blogom....skoro da se nema što čitati. Nedjeljno dopodne...A ja se pitam, gdje li su NESTALE prave žene, koje su muškarce osvajale da ne kažem šarmirale ženstvenošću? Zar ove slike, ovi izrazi za javno mirišu ženstvenošću?

... blogovi..
... među rijetkim gošćama i ja
Gledam ostele
SVI SAMOŽIVI (bit će da sam i ja)
Napišu... Za koga? Za sebe? A komentara... nula

... "gospođu", jer mi je nekako postalo sumnjivo da ona to JEST, čim piše ... "Žene, ženturače". Pa sram ju bilo... jer i majka joj je žena, ako ona već nije...
Narvno, moj komentar nije prošao, jer sam u IGNOREU kod izvjesne...