*Babinjak*

...onak' na prvu, naravno da želimo! Nitko ne bi volio...svoj trud potratiti..ili baciti u vjetar, okarakterizirati ga uzaludnim!!

eeee....a kako stvari stoje kad su djeca u pitanju?

I tako sam bila straaašno pogođena, odabirom mojih dečki da od sad žive kod oca.
Moja prva reakcija je bila...ah, ono...zapovjednička. U stilu: Ne dolazi u obzir, odmah da ste se vratili doma!!! Na to je uslijedila njihova žešća reakcija, u kojoj ne samo da su me otfakirali, nego su me i ...uvrijedili!

Danima nisam mogla doći k sebi.
Pitala sam se...zar je moguće da nakon svega...SVEGA, što sam nesebično stvarala za njih, i omogućila im...njihov, uglavnom ne pretjerano zainteresirani otac...ima prednost??? Zar ću i ja, kao i moji starci...živjeti bez djece? Je li to neko nasljedno prokletstvo? S time da ja nisam ni sličan roditelj, kakvi su bili moji!!

Srećom je tako. Srećom..postoje i neke iskusnije žene, koje su mi udijelile par savjeta.
Npr. moji starci, kad sam poželjela više slobode i neovisnosti, poslužili su se prijetnjama, ucjenama i zabranama. Zbog toga sam ih po prvi put u životi iskreno zamrzila.

'Ja neću biti takva' ... stalno sam susprezala osjećaj da su me odbacili.
-Pusti ih...u pubertetu su i ne znaju kaj rade. Vratit će se oni, ne brini! - govorile su frendice.

A onda se u meni stvorio inat. Ok, želite tako? Bit će vam. Od sada, uopće neću razmišljati o vama i vašim potrebama, željama....dat ću vam siću svaki mjesec, koliko je i vaš otac davao za vas....i od sada ću samo gledati sebe!

Nakon dosta dana...došli su na ručak. Atmosfera je bila..nekako...ne znam. Sve..samo ne bliska. Nisam mogla vjerovati da ni sama ne znam..postaviti se u toj situaciji. Pričali smo šturo i kurtoazno.
Najzad...ipak nisam mogla izdržati....pa sam rekla: Znate kaj? Moja vrata su vam uvijek otvorena. Želite biti s tatom? Ok. Sada ću imati više vremena za sebe...i umjesto (starijem) platiti autoškolu i kupiti mu auto...platit ću sebi A kategoriju i kupiti SEBI..motor!!

Ok, znam...nije to baš bilo roditeljski...ali je bilo najbolje kaj sam u tom trenu mogla. I da...na neki nesvjestan način...željela sam im nabiti osjećaj krivnje.
Međutim...ono što je uslijedilo...bilo je iznenađenje za moje uši.
-Pa daaa mama! TO želimo! Da se posvetiš napokon sebi i da ne misliš toliko na nas. Nama je tamo ok...a i želimo tebi olakšati!!

Ipak...ljudi moji, odgojila sam dobre ljude!

I ne pada mi više na pamet..razmišljati o svojim neispunjenim željama...jer i dalje oni, ostaju moj prioritet.

Heh....i stalno dolaze. Vole biti sa mnom. :)

Mogao bi ti pričati do sutra o kombinacijama koje sam imao sa svojim djecom...i što sam sve prolazio zbog toga....ali uvijek sam se vodio sa jednom mišlju...da su oni najbitniji...i njihove želje i njihovo dobro...a nama kako bude.

Da...TO znači biti roditelj! ... I sve to..što, kao roditelji doživljavamo...ima svoju vrijednost i posebnost, jer ima smislenu svrhu :)

moja prijateljica je morala otići od kuće, ostavila nasilnog muža, a djeca odlučila ostati s ocem, (veliki stan, komfor, navike), grozno je patila , a i klinci bili ljuti na nju što je otišla jer nisu ništa vidjeli ni čuli...
i nakon godinu dana evo, non stop su kod nje, iskorištavaju doduše oboje koliko im uspije, oca malo manje jer ima status patnika i ostavljene strane, pa ga ne diraju, ona pokaže zube kad prevrše mjeru, ..pokazala je čvrstinu i upornost koje prije nije bilo...

sretno Pam...:))

tnx potočna! ... Mislim da je meni trebalo nekoliko mučnih i ne prospavanih noći da shvatim...da su to 'svoji' ljudi..a ne moja..imovina. Da je vrijeme da im dam prostora, povjerenje i naravno...ne odustanem od podrške. Zapravo...jednostavnije - da ne budem sebična :)

Oni više nisu mali a ti si u najbpljim godinam da si daš prostora za sebe...da si ispuniš želje...jer vrijeme ide ne pitajući hoćeš li stići....a ovo sad se ne može nadoknaditi.

pam, znam kroz što prolaziš jer samo jednom na par dana mi se dogodilo da je kćer demonstrativno otišla živjeti kod svog oca i njegove nove žene. i pustila sam ju...moraš i ti. i nemoj se tako ponašat prema svojoj djeci, da ako nisu s tobom, kao da nisu tvoja. nemoj činiti ono što je činio njihov otac dok su bili kod tebe. budi im majka koliko god možeš...uvijek, zauvijek! kad tad vidjet ćeš da je to pravi put. jer, tako lako je raskinuti sve veze a onda gotovo nemoguće takve potrgane ponovo uspostavit kad djeca postanu ljudi. teško ti je, možda i najteže u životu, al možeš ti to...moraš! sebe radi...do it!

Da pelpi...fakat više nisu mali. Ni u razmišljanjima..a ni izgledom. Kaj da velim? Obojica su me oho-ho prerasli, jedan ima 2 metra i 90 kila mišića...a drugi 180 i 75 kila..isto mišića. Sportaši...sa svojim društvom...željama,afinitetima...i to. Zbilja im ne treba 'mamica'. ...Mislim treba....ali više kao sigurna zona, nego kao stvarna potreba. I to je OK!! Tako i treba biti. A ja...a kaj ja znam...bum si valjda malo šćipnula nekaj samo...za sebe :)

Je sara, sjetila sam se da si i sama nekoliko puta mi to spominjala...al' mislila sam da se to meni nemre dogodit..i da imam zaista prisan odnos s djecom. I imam....samo sam morala malo otpustit...kontrolu. To ide valjda u opis posla- roditeljstva :)

budi svoja i odlučna, onda sve polako počne štimati...:)

istina...oni uvijek moraju znati točno tko sam ja....i ne smijem ih iznevjeriti.

ti si njihova mama i uvijek ces to ostati koliko god ti se u nekom trenutku cini da ti dovoljno ne odaju ljubav i priznanje za sve sto si do sada ucinila za njih. :)))))

jednog dana, ako vec nisu, donijeti ce ti buket cvijeca. Gdje ces naci vecu nagradu od toga????

Pam, tek kad se odmaknemo malo bolje vidimo.
Pa i ljude, svoju djecu, a i oni nas.
I dobro je dobiti potvrdu kroz njhove odluke, da nismo tak loše odradili to "roditeljstvo".
Vrijeme pokaže.
A oni znaju da je mama tu, uvijek, pa i kad se malo odveze na svom motoru.
:)))

sad na makinu, malo turiraj i vjetar u kosu (stavi kacigu)

Vjetar u kosi! Crna guja! Baldrick i lord Fletchart (državnik novog kova).