završnica...

Hm…voljela bih reći da je ovdje mnogo toga počelo, kao uvodnu rečenicu u oproštaj od još jedne godine iskričarenja…ali zapravo, ovdje je uglavnom mnogo toga završavalo!

Pa u revijalnom tonu….i ja želim tu završnicu!

Što sam sve 'dobila' iskričarenjem:

-u početku, mjesto gdje sam mogla komunicirati s odraslima u vrijeme kad su mi djeca bila vrlo mala.
-mjesto gdje sam svoje misli, stavove i dileme mogla sagledati iz drukčije perspektive i zatim ih mijenjati ili poboljšati.
-mjesto gdje sam se, relativno sigurno od teških posljedica, mogla prezentirati na najgori mogući način – svim tajnama, strahovima, sramovima, intimnim težnjama, devijantnim razmišljanjima, morbidnosšću, bespomoćnošću, slabostima i nekonvencijama.
-mjesto na kojem sam 'dobila' hrpu neprijatelja i loših kritika
-mjesto na kojem sam stekla i neka iznenađujuća prijateljstva i podršku
-mjesto na kojem sam pronašla jednu promašenu, uvrnutu romansu
-jednu značajnu romansu
-i jedan romantični 'odjeb'
-mjesto koje je uvelike oblikovalo moje virtualno ponašanje i djelovanje
-mjesto na kojem sam pročitala fantastične izjave, misli i priče
-mjesto na kojem sam pročitala teške gadosti i mentalne poremećaje
-mjesto koje sam smatrala 'svojim' malim svemirom

-mjesto, koje mi više ne pruža ni jedno zadovoljstvo!

Stoga, s ovom gadnom godinom iza sebe, završavam i s bloganjem na ovom mjestu. Sve sam već rekla, a ono što nisam…sasvim sam sigurna da više i ne želim ostavljati ovdje!

A vama, sublogeri…želim nešto najteže kaj vam se može dogoditi: PROMJENE !!!
Živjeli!!
:)

Uredi zapis

31.12.2015. u 16:27   |   Editirano: 31.12.2015. u 16:41   |   Komentari: 11   |   Dodaj komentar

i'm blue...:(

...ako je uvijek nekako riječ o dvije moguće manifestacije 'problema' s bliskošću, onda su to strah od napuštanja i strah od nestajanja.
Iako, najčešće se ustvrdi da je tu strah od napuštanja.
I neću sad citirati ni prepričavati struku, ali fora je u tome da oni koji se boje napuštanja (a to nije ugodno) često zalaze u introvertiranost.
Njima baš nikada nije jasno kako ja mogu toliko otkrivati o sebi. Misle da na taj način, tj. zbog toga, nitko neće htjeti biti blizak sa mnom. I neće. Bar ne oni, koji su tako oskudni u otvorenosti.
A mene to ne boli. Mislim, nemam ništ protiv da mi netko ne želi biti blizak. I ok.

Međutim, malo se govori o strahu od nestajanja. Skoro da se to i ne spominje. A vidite, kad je bliskost u pitanju, ja imam upravo taj problem.
Skoro pa panično se bojim da bih zbog bliskosti s drugom osobom mogla izgubiti sebe. To je nešto najstrašnije što se može dogoditi čovjeku. Dobro ajd', meni.

Meni one pjesničke insinuacije, koje veličaju dvoje kao 'jedno'...utjeruju strah u kosti. Jer ne mogu dvoje biti jedno. U partnerstvu tada postaju ili ON ili ONA!
Ja ne želim postati ON. Niti želim da on postane JA.

Toga vam se ja strašno bojim.

I ne, nema tu 'preporuke' u stilu:probaj...ili ma, kad se zaljubiš...bla..
Jer ja sam to već doživjela. I nisam upamtila kao sretno rješenje po sebe.
Ili bih postala ON ili bi on postao JA. A to je nezdravo.

Jednom, kada sam voljela u svom najjačem izdanju, zapravo sam postala On. I trenutno fakat nisam u stanju riječima proživjeti ponovo te slike u kojima apsolutno gubim sebe i dajem se na pladanj, žrvanj..ma giljotinu, njegove osobnosti. A sve u ime bliskosti.
Kada sam napokon satrala sve što ima veze sa JA, nisam mu više bila zanimljiva.

U svim ostalim slučajevima, silno sam bila JA...a oni su htjeli ili se trudili također postati JA. Da bi mi bili...bliskiji, valjda. I tada mi više nisu bili zanimljivi.
Tu se još može reći da je zaista bitno uvažiti pitanje 'zašto' nam se netko svidio, a potom ponovo 'zašto' se želi promijeniti ili promijeniti nas!?
Kad bi se moglo postići da trajanje u dvoje ostane u dvoje, a ne jedno, tada bi stvarno ljubav bila stvar kvalitetnog izbora, a ne potrebe za bliskošću ( sa svim ovim pripadajućim sranjima).

I zato sam ja ...samo keyboard warrior i ratujem s vlastitim sranjima. Online. Otvoreno.

Uredi zapis

09.12.2015. u 18:26   |   Komentari: 26   |   Dodaj komentar

..nisam PAMetna...

...al' sam lijepa!!

i ovdje sam isključivo zbog sexa! :)

Uredi zapis

08.12.2015. u 9:39   |   Komentari: 73

wtf?

…nakon pun kufer, bezrazložno otrpljenih sati glavobolje, natjeram se prošetati do ljekarne po aspirin, andol..il' neš takvo.
Ulazim u ljekarnu i sretnem si školsku kolegicu. Pored nje dječaić, plav, velike oke, ono..sladak. Bombonček.
-Hej, kaj ima, kak si…jel' ovo tvoj malički? – Pogladim ga po lepršavoj kosici, a on se sav stisnu, zasrami i uhvati mami za nogu.
-Je, je! – veli ona, pa nastavi pričat kak su se kasno odlučili na djecu i tak…
Zapravo, još je o nečem pričala, no nisam je čula. Pažnju mi doslovno oteo dječačić. Iza maminih leđa…načubio je usnice kao da mi šalje pusu, primio se za piškana..pa zanjihao bokovima naprijed-nazad!

???
6 godina!
hahahha

Uredi zapis

07.12.2015. u 14:21   |   Komentari: 14   |   Dodaj komentar

tu, gdje jesam...

…postoje ljudi koji su se zaista uzdigli na svim razinama svoje osobnosti. Koji su osvijestili svoj intelekt, svoj duh i prepoznali svoju dušu. Jednom rječju, produhovljeni! Oni su fantastični. U njihovu društvu osjećate svu energiju svijeta, života i iskonske radosti.
Ali ih je premalo. Najčešće žive samotnjačkim životom iz razloga što su neshvaćeni i najčešće maltretirani po mnogim osnovama.
Neki su bolje integrirani u društvo, no to obično bude onda kad su i materijalno osigurani…pa im se ostatak materijalističkog svijeta 'divi'.

Mentalno sam još od najranijeg djetinjstva bila naprednija od vršnjaka. Možda je razlog tome prirodan, no sklonija sam vjerovati da je to bila alternativna opcija preživljavanja surove stvarnosti. A surova stvarnost je bila u despotskim nametima i fizičkim zlostavljanjima od strane mojih roditelja. Već kao mala, naučila sam kako podnositi bol. Možda su neki doživjeli isti osjećaj. Ono, kad te mlate i udaraju šakama, drškom metle i sl…a vas ništa ne boli, jer ste se doveli u stanje u kojem uopće niste tu. Kao da se promatrate s udaljenosti.

U svijetu u kojem ne smijete ništa reći, ne smijete zaplakati, ne smijete imati želje, ne smijete ništa voljeti, jer će vas time ucjenjivati i na kraju vam to oduzeti, svijetu u kojem morate živjeti da biste zadovoljili tuđa očekivanja i potrebe…nemate baš puno opcija. Kada nemate fizičku snagu niti bilo kakvu moć, tada vam jedino preostaje intelekt. Sve što može biti samo vaše i nepovredivo. Eto, mislim da sam otada počela puno razmišljati.

Da bar nisam.

Rano sam osvijestila neke socijalne manifeste i često sam bila 'drugačija' od svojih vršnjaka, koji su u to vrijeme uživali u blaženoj infantilnosti. Omjeri mojih prvih socijalnih zbližavanja bili su u ogromnim razlikama po godinama. Tako sam se ja u svom prvom razredu osn.škole družila s djecom 7. I 8.razreda. I oni su mi pasali. Srećom i ja njima.

Kasnije se više nisam smjela družiti ni s kim, jer je odgoj u vidu apsolutne kontrole zabranjivao kontakte. Jer sam dijete, jer sam žensko i ja sam trebala biti nevidljiva ostatku svijeta, jer kad jednom dođe muškarac, koji će trebati 'čistu', pitomu i submisivnu ženu, moći će izabrati mene.

Kao djevojka, patila sam zbog potrebe da se družim. Otac je često izrugivao moje normalne pubertetske, tjelesne promjene i spominjao ih u vrlo ružnom kontekstu. Moja majka je time bila zadovoljna. Time što on to radi.

Udala sam se za čovjeka kojeg su mi oni odredili. Govorili su mu: Ženu trebaš namlatiti odmah za dobro jutro! Ako ne znaš zašto, ona će već sigurno napraviti nešto zbog čega je to zaslužila. I ja sam bila pokorna, submisivna ženica, koja se trudila da ne stvori razlog zbog kojeg bi me muž istukao. Ipak, očito nisam uspjela, jer me ipak često mlatio.
Kad sam napokon skupila hrabrosti zamolila sam majku da utječe na oca i zamoli ga da prestane davati mom mužu podršku u nasilju, jer me on zaista i tuče, majka mi je hladno rekla: Pa vjerojatno si i zaslužila!
Moj duh tada nije bio razvijen. Moja duša je patila, a intelekt se borio s pokušajem racionalizacije.
Srećom, tada se jedna vrlo produhovljena osoba, u obliku moje tete intenzivno pojavila u mom životu.
Pomogla mi je osnažiti duh, osloboditi dušu i dala mi 'hranu' za moj intelekt.

Napustila sam muža, roditelje, religiju, crkvu i sve ono što je ortodoksno tvrdilo da moram patiti. Ma ne moram jbt!
Od tada pa sve do danas, s ljubavlju sam istraživala i gradila sebe. Promijenila sam se milju puta. Lomila predrasude i okove zastarjelih, nepraktičnih i užasnih uvjerenja. Prepoznavala te iste kod drugih, nastojala se kvalitetno integrirati u svijet a da ne pogubim sebe. Kljucala sam na tom putu, boreći se s potrebom za pripadanjem a zbog toga lomljenjem sebe. Mnogo puta sam se iznova pogubila nastojeći udovoljiti drugima pa opet gubila te druge kad bih se vraćala sebi.

U svemu tome, puno sam naučila. O sebi. O drugima. Danas me ne može iznenaditi ni jedna ljudska devijacija. Vidjela sam svašta, doživjela sam svašta i još doživljavam.

No, nekako uvijek…najljepši duhovni mir i sukladnost, osjećala sam s puno starijima od sebe. U starijima sam češće pronalazila pomirenost sa sobom, nego kod mojih vršnjaka ili mlađih. Jednostavno sam znala i shvaćala da put do ovakvog stanja svijesti, moji vršnjaci i mlađi, siroti, tek trebaju proći.

Nailazila sam često i na ljude, koji su robovi predrasuda, ograničenja, mržnje, zlobe, tiranije i koječega. I tada sam bila u poziciji u kojoj ja razumijem njihov problem, ali oni mene ne razumiju. Jer ne mogu. Koče ih njihova uvjerenja, kojih se drže..grčevito.

Najzad, ja imam samo jedan jedini problem…a taj je u tome što htjela-ne htjela, moram živjeti s predrasudama, tuđim uvjerenjima, šovinizmom, rasizmom, sexizmom, mržnjama svih vrsta, pakostima, moćnicima raznih pripadnosti, generacijskim jazom, primitivizmom i sl. A ja sam vam to sve, prerasla.
I zato imam svoj blogek, vrijeme za mentalno rastezanje i propitivanje duha ovdje. U reali moram živjeti 'patvoreno' da bih opstala.
Jednom mi se jako svidjelo kako je vega opisala svoj osjećaj zamora kad je u situaciji u kojoj mora čekati da drugi dođu do onoga, što je njoj već odavno jasno. I sama se često tako osjećam.

I još nešto. Svaki moj suicidalni pokušaj nije nastao iz razloga što ne volim sebe. Ja sam sa sobom vrlo zadovoljna i volim to što jesam. Toliko da me ponekad boli živjeti u svijetu koji propada na ljudskoj razini. Kad mi dođe pun kufer takvog svijeta i takvih ljudi, ponekad poželim napustiti svo to sranje.

Zato se više ne nalazim ni u emocionalnim odnosima, jer znam da šovinizam postoji, znam da postoje sva ona sranja koja sam nabrojala, a s kojima moram živjeti…a ja im ne pripadam. Ja volim ljude ali ljudi često ne vole ni sami sebe a još češće druge ljude.

I tu i tamo, zbog svog duha i urođene impulzivnosti…izložim se kakvoj proleterskoj potrebi da nešto promijenim, pomognem, osvijestim kod drugih…govorim, ukazujem…ali umara to. Struja mržnje i samouništenja kod ljudi…očito je prejaka. Možda je to neka prirodna sila evolucije, ne znam. Znam samo da nije karma, Bog ili ja osobno. Nitko ne mora patiti. Nitko. Jbg.

Uredi zapis

06.12.2015. u 11:11   |   Komentari: 185   |   Dodaj komentar

pričica....iliti najbolja sam solo!

…Otvorila sam svoje uspavane oči, protrljala nos i ugledala skuhanu kavu na stoliću, cvijet i poruku na papiriću: Volim te!

Osmjehnula sam se i ovaj put, iznenađena tim ritualom koji još uvijek traje. Svakodnevno.
Možda je baš ta dosljednost, toga jutra bila jednostavno previše za mene. Ispijajući kavicu, pitala sam se zašto ni jedno jutro ne ostane u krevetu? Zašto se ne budimo zajedno? Zašto ga uopće nema doma kad se probudim?
A on je sportski tip, koji svako jutro trči i vježba. Vani.

Kad se već dobro razbudim i složim si 'sirius' cilj za dan, eto i njega.
''Hej ljubavi, naspavala si se? Odoh samo brzinski pod tuš''
Za to vrijeme prisjetim se o čemu smo zadnje razgovarali i onda obično o tome nastavim novi razgovor.
''…ako je avion bio američki, a pao je u Egiptu…onda mi je sasvim logično da će i Ameri i Egipčani zajedno sprovoditi istragu. Naravno, sudeći po rezultatima istrage, naravno da Egipčanima smeta FBI. Koji je ustvrdio da je do pada aviona došlo postupanjem egipatskog pilota''
''Ali Ameri vole za sve okriviti nekog drugog!'' , reče on i protrlja mokru kosu ručnikom.
''Pa dobro, no dali su svoje istrage na uvid, nakon kaj su preslušali crnu kutiju i razgovarali s poznanicima poginulih pilota..''
''Dobro, i kaj ti misliš tko je kriv?''
''Gle, ustvrđeno je da pilot, koji je preuzeo komandu u nekoj fazi leta, zapravo seronja koji je maltretirao i seksualno ometao stjuardese. Zbog čega je, na kraju bio i smjenjen s dužnosti. Iako su ga htjeli otpustiti, dozvolili su mu još ovaj jedan, zadnji let…jer je, eto, dugo u kompaniji..''
''I kakve to veze ima s padom aviona?''
''Pa ego mu nije mogao podnjeti smjenu s dužnosti i odlučio je samoubilačkim i ubilačkim aktom pokazati koliko je 'važan'..''
''Ma daj, to je klasična američka fora, kojom opet želi pokazati da su svi, osim njih, teroristi'', primakne se bliže i otpije gutljaj kave iz moje šalice.

Zaključila sam da ne mogu s njim više razgovarati o toj temi i krenula u kuhinju napraviti doručak. Moja povremena nespretnost uzrokovala je urušavanje onih velikih lonaca, koje držim u ormariću ispod sudopera. A tamo držim i neke ostale stvari poput boca ulja, octa i jednu bocu medice. Dobila sam je na poklon ni ne pamtim kad. Sve se srušilo i popadalo po podu.

Vraćajući sve na svoje mjesto, shvatim da je boca medice gotovo prazna.
''..Si ti možda popio svu medicu?'' pokazujem gotovo praznu bocu.
''Ne! Otkud ti to?'' složi iznenađenu facu.
''A tko je onda?''
''Otkud da ja znam? Možda si ti?''
''Ja?? Pa valjda bih znala da sam ja! Nema tko drugi, osim tebe, ako znam da nisam ja!''
''Daj Pam kaj hoćeš? Sad ćeš još reći da sam alkoholičar?''
''Baš ništa neću reći, samo tražim logičan odgovor.''

Nakon posla našli smo se na kavi. Stigla sam prva.
Kad je i on stigao, žurno je sjeo za stol, bez pozdravnog poljupca.
''Ja ću žuju, baš mi se pije pivo!''
Pogledam ga ispod oka i pomislim, ajme je li ovo prizor kojeg priželjkujem? Ja, koja uvijek pijem kavu i on s bocetinom pivuše ispred sebe. Ono, ljepotica i zvijer! Ili nešt slično. Nije bitno, al me sram.
Dok je ispijao pivo sa obveznim 'mljackom' nakon svakog gutljaja, okretao mi se želudac. Mislim da nismo ni o čemu razgovarali. U meni su se počele rojiti misli o tome kako je sve ovo s njim jedna velika greška i da ja tu nikako ne pripadam. Mislim, godišnje popijem možda dva piva. Neka fina i skupa. U posebnim prilikama. I to je to. Valjda bih trebala biti s nekim tko ima iste navike. Jednostavno me frustrira slika njega s tom zidarkom ispred sebe, mljackanjem i smradom iz usta po pivi..i mene, princezaste Pam s kavom.

''Znaš…ja mislim da ovo ne bu išlo!'' izustim kao vrhunac svojih razmišljanja i iznenadim i samu sebe.
''Koje?'' pita začuđeno.
''Pa to s nama. Ne znam o čemu bih pričala s tobom kad svako druženje pretvoriš u osobno uživanje u alkoholu!''
''Pa popio sam samo jedno pivo!!''
''Danas. I jučer dva. I prekjučer dva. I sutra možda dva…ma ne mogu ja s time živjeti. Žao mi je.''
''Stvarno? Zato ćeš mi dat nogu?''
''Da. Nemam ti namjeru braniti išta, ali isto tako nemam namjeru niti sebe privikavati na to!''
''Ok, pokupit ću svoje stvari i otići!''
''Učini tako, molim te!''

I onda je otišao.
Stvarno sam se brzo vratila u svoju ugodnu svakodnevicu i ni u jednom trenutku nisam osjetila da mi nedostaje. Nije mi čak ni mrvu bilo žao. Ono, kao da nikad nije ni postojao.

Prošli su mjeseci a onda mi je poslao poruku: ''Kak si? Fališ mi i još uvijek ne mogu shvatiti da si se odrekla naše ljubavi zbog jedne pive!''
Ma, ta mi je poruka uletjela u nekom baš groznjikavom trenutku i impulzivno sam odgovorila: ''Zbog pun kufer piva i litre medice''
''Ok, zaslužio sam to!''

Onda su opet prošli dani pa je stigla nova poruka: ''Nedostaješ mi. Ne mogu te izbiti iz glave!''
Nisam ništa odgovorila. Stvarno nisam imala što. Ne vjerujem u povratke. Ne vjerujem u alkoholiziranu ljubav. I to je to.
Poslije su stigle još dvije takve poruke. I na njih sam prešutjela.

U četvrtak je stigla nova: ''Ne mogu prestati misliti na tebe!''. Pa u petak još jedna: ''Kako da te prestanem voljeti?''
Na ovu sam reagirala ljutito: ''Dobro kaj hoćeš?''
''Samo ti želim reći da mi nedostaješ i da te još uvijek volim!''
''Mučiš i se bezveze, a mučiš i mene time!''
''Oprosti, želim da znaš da ljubav nije nestala!''

Prestanem odgovarati .
Jutros u 4 (??) stigla je još jedna, koja me probudila: ''Pam ti si najbolje kaj mi se dogodilo! Fališ mi.''
Nisam odgovorila ni na ovu.
Poslije me zvala frendica i požalim joj se na te poruke koje me tlače…a ona mi veli da ne odgovaram i pustim da prestane sam od sebe. ''Ma, blokirala sam mu profil, sad više ne može ništa pisat!''
Uvjerena kako sam time riješila ometanje, sablaznila sam se kad je stigla nova poruka, nešto kasnije:''Pam, jesi za da odemo na kavu danas?''

Ah, malo sam popizdila. Napišem odgovor: '' Ne želim na kavu s tobom, ne želim da me opterećuješ svojim osjećajima, ne želim ništa od tebe, mi nismo prijatelji, ne je NE, majkumu!!''
''Dobro.''
''I kak mi uopće možeš pisati ako sam te blokirala??''
''Imaš dolje na dnu poruka opciju 'zabrani dolazne'..''
Hahahah ''Hvala!''

Valjda je kraj kad oboje sudjeluju u 'kraju'…očito!

Uredi zapis

05.12.2015. u 19:35   |   Komentari: 91   |   Dodaj komentar

ajmo malo popričati o ovom:

...''a gleč pelpe...to je stara priča (jedino kaj više nije sudionik krelec jer je premator i slični) već ste to ti, bud, gospar i još par "dječaka" od pol stoljeća i više kaj se vritite oko tih curička 35 i nešt sitno! svojevremeno je to bil winetu poglavica, al je nestao...meni to smiješno dugo već...al eto večeras sam primijetila. zanimjivo da recimo pam i hbs se obilaze ko sprženi a tek oni su si par... a vi dečkeci od pol stoljeća...e vama su cure od 35 taman! virtualno kao što rekoh sve je super. no mene ipak zanima stvaran svijet. a bolje bi i vama bilo da se okrenete svojim vršnjakinjama (ili bar ovim od 45)...morti bi nešto i bilo od tog..za pod zub? ovak, truć by truć..cijelu noć! nije zlonamjerno...dapače, niste nit svjesni kak vam želim komada pa da konačno i vi...procvjetate? a žal mi i pam, iz drugih razloga...no tko voli nek izvoli!..''

...onako na prvu, zaključila bih da je ovo javno maltretiranje i sramoćenje SVIH spomenutih! No, ajmo malo analizirati!

Sve ovo, već neko vrijeme (par godina) postaje direktno 'moj' problem. Zašto? Zato jer savršeno poznajem razliku između pvt-iranja s članovima čitave Iskrice i javnog čavrljanja, izražavanja na weblogu. Samom činjenicom da 'blog' postoji i na dugim portalima, pa i u privatnim aranžmanima, lako shvaćamo da blogove može pisati svatko i da je pri tome nevažno je li on u vezi/braku/solo...i sl. Može biti ćelav, krezub, star, bolestan..gluh...svašta! Vodeći se tom nepobitnom spoznajom, na isti način koristim i iskričin blog. Vjerujte, onog dana kad to neće biti moguće, moje obitavanje na samoj Iskrici neće imati smisla za mene.

S druge strane, osjećam se vrlo (i sve više) zakinutom u tim pravima, jer se na moje sugovornike vrši ovakav i sličan pritisak. A očito potaknut osobnim interesima vršitelja pritiska.
Već neko vrijeme se događa da većinu komentara i 'normalne' komunikacije vezanih uz moje blogove, zapravo dobivam na pvt. I baš uvijek uz riječi: Sorry Pamić, nemrem ti javno reći kaj mislim, jer...znaš!

Da, znam! Ne osjećaju se ugodno kad ih se optuži da mi se 'nabacuju' ako išta komentiraju. Čak ih se na ružan način proziva i nameće osjećaj da čine 'loše' što pokazuju interes prema nekome tko je mlađi od njih! Uz to, naravno i osjećaj odgovornosti prema vršnjakinjama ili starijima od njih. Jednom rječju, kontrolira ih se i manipulira.

Osim što to, zaista nije fer prema njima, nije ni fer prema meni. S ovakvim stanjem bojkota, ja ne mogu pobijediti, zar ne? Što god kažem, neosnovano je jer sam (pre)mlada i samim time degradirana pred 'staračkom' mudrošću?

(vjerojatno bih bila odvratan roditelj, kad bih na isti način pristupala svojoj djeci)

Mislim, ja shvaćam da postoje žene koje čitavu svoju vrijednost, mjere muškom pažnjom. Pa bila ona prirodna ili nametnuta. No, vođene isključivo takvim interesom obitavanja na blogu, možda bi trebale uzeti u obzir da moja vrijednost nije samo u činjenici da sam mlađa!!! Kao osnovnim kompetetivnim problemom između moje i njene pojave na blogu. Možda bi joj bilo lakše da uzme u obzir i to da sam možda i zanimljiva, simpatična, ugodna za razgovor, neopterećujuća, da nekome ima smisla ono kaj velim, da se netko dobro osjeća u komunikaciji sa mnom...i ono najvažnije, osjeća se slobodnim od bilo kakvih uvjetovanja. Možda bi trebala uzeti u obzir da je upravo TO ono što me čini privlačnijom.

Kada bi to razmotrila, možda bi i sama mogla svoje ponašanje rekonstruirati i učiniti da se, ne samo muškarci, nego i sve osobe u njenom prisustvu osjećaju dobro.

Jer, kako baš ne volimo muški šovinizam, ne volimo ni ženski.
Pa tako vjerujem da muškarcima nije ugodno čitati tvrdnje ili insinuacije o tome kako oni više 'ne mogu'...ili da su 'matori' (ok, ovo čak nije ni hrvatska riječ)...a bome nije im ni ugodno da ih se optužuje za seksualne namjere svugdje gdje ostave komentar.

Što se tiče spomenutih, za razliku od 'nasilnice', moje mišljenje je sasvim oprečno. Krelac je na mojim blogovima bio i provokativan i suportivan...i u oba slučaja nisam to doživjela kao bilo kakvom seksualnom namjerom. Isto je i sa budom, pelpijem, hbs-om...kao i svima s kojima s ugodom komuniciram.
Isto tako, uvjerena sam da ću eventualni dublji interes prepoznati i samim time dovesti se u poziciju : dame biraju!

A razlog, zbog koeg će se to eventualno dogoditi, spomenuta ionako neće moći kontrolirati!
I još bih voljela da me ne stavlja u sexualno interesni kontekst s bilo kojim blogerom a prema svojim osobnim željama, jer to vrijeđa i mene i dotičnog.

Sve u svemu, smeta mi. Jednostavno mi smeta vršenje ovakvih utjecaja i u meni izaziva potrebu za jednako nasilnim uzvraćanjem. A to ne volim. Jer nisam nasilna. A ne želim ni stalno biti kolateral okolnosti. Posebice ne na uštrb svoje tolerancije, razumijevanja i ljudskosti. Pa i ženske solidarnosti.

i da...budna sam od 4!! :/

Uredi zapis

05.12.2015. u 8:03   |   Komentari: 84

wow..

...danas sam nakon par dana bacila pogled na blog i fascinirala se današnjom temom, jer baš jutros imala sam zanimljivu situaciju.
Očekujući svoga sina da se nađemo na kavi, pažnju mi je zaokupirala komunikacija između jednog oca i njegovog sina, koji su sjedili za susjednim stolom.

Dječak je osmoškolac, fizički sladak a po svemu ostalom potpuno u skladu sa svojom dobi. Sjedio je pognute glave i odlutala pogleda, dok ga je njegov otac...u vrlo, vjerujem, dobroj namjeri kritizirao.
-Ne mogu vjerovati da nisi odnio pokus, koji smo radili! Da si ga samo odnio, dobio bi bilo koju ocjenu, osim jedinice!
-Zašto ga nisi odnio? (ne čekajući odgovor, nastavlja)
-Ti si totalno nezainteresiran za išta! Soba ti je neuredna, dobivaš jedinice, ne slušaš me, samo igraš igrice!
-Zlo mi je od tvojih igrica i toga da ti sve moram ja napraviti! Tebi nije stalo do mene i zato ćeš sada biti u kazni!
-Uzet ću ti laptop, nećeš dobiti novac za petarde, razrovat ću ti cijelu sobu sve dok ne bude tip-top!

Dječak je pokušavao odgovarati bilo kako. Uglavnom sa a-ha, da, da...baš..i sl. Najzad je uzeo svoj mobitel u ruke i svoju zanimaciju preusmjerio na ono što je nalazio u mobitelu!
Vidno isfrustriran tom radnjom, otac ga je udaljio od sebe riječima: Ajde briši sad da te ne gledam!

Malički je otišao a otac je nastavio svoje pritužbe i frustracije dijeliti s prisutnima, koji ih očito poznaju.

Bilo mi je vrlo zanimljivo promatrati ovu situaciju i kao promatrač, a i roditelj pokušala sam osvijestiti što se ovdje zapravo dogodilo! Naravno, uzimajući u obzir mišljenja i istraživanja struke. A koja sam nemali put čitala s velikim zanimanjem. Zapravo, i sada čitam 'Nasilnike', autorice Jane Middelton...a u iščekivanju naručenog bestselera Drama djetinjstva, autorice Alice Miller!

U tom trenutku, pitala sam se bih li trebala nešto poduzeti? Imam li se pravo umiješati? Kako to izvesti, a da ne razjarim tog oca i njegova uvjerenja da postupa odlično kao roditelj? Ipak, omiljene mi autorice djela iz psihološke sfere stalno poručuju da šutnja i ne miješanje nisu odlike 'pametnih' ljudi, već onih prestravljenih a adaptiranih u nasilništvo s uvjerenjem da takve stvari treba rješavati netko drugi. Iako smo svi mi taj netko drugi. S druge strane, šutnjom i ne reagiranjem, dajemo moć onima koji nisu uspjeli riješiti svoje frustracije i emocionalne tegobe nikako drugačije, već nasilnim preuzimanjem moći.

Uzela sam komad papira i na njemu napisala: Dragi roditelju, biste li se iznedadili kad bih vam rekla što točno je vaše dijete od vas danas čulo? Poručili ste mu da je nesposoban, nezainteresiran, lijen! Zatim ste mu poručili da nećete udovoljiti njegovim potrebama nego svojim! Poručili ste mu i da će zbog udovaljanja vašim potrebama ostati zakinut za sve ono što voli, te da ste spremni destrukcijom natjerati ga da udovolji vašim potrebama! Možda ste i primjetili da je dječak u ljubaznom pokušaju da mirno otrpi vaše poruke, posegnuo za mobitelom da se odcijepi odonoga što mu poručujete, jer vas najvjerojatnije ni ne razumije. S vremenom će prihvatiti vašu ocjenu da je niškoristi i sam početi vjerovati u to! Biste li zaista željeli to svom djetetu, kojeg očito volite?
Papir sam pružila gospodinu i pitala ga smijem li mu skrenuti pažnju na nešto. Uzeo je papir, pročitao, namrštio se i na glas sve porekao!
Rekao je da se to sve možda meni čini, da je on vrlo brižan roditelj i da njegovo dijete zna o čemu ovaj govori.

U tom trenutku, shvatila sam da čovjek nije spreman za konfrontaciju i još jednom sam se ispričala i objasnila svoju potrebu za reakcijom jer i sama sam roditelj i želim odgojiti sretnu djecu.

Taj čin, na moje opće iznenađenje, potaknuo je mog sugovornika na potpuno otvaranje i razgovor o problemima koji ga, kao roditelja muče. O odnosima između njegovih roditelja i njega, o stanju u društvu o zabrinutosti za budućnost naše djece.
Nakon što sam ga vrlo strpljivo i s puno razumijevanja saslušala i pružila mu podršku u obliku ohrabrivanja i pohvale za njegov, vidno izražen trud oko angažmana oko djeteta, ponovno je uzeo papir u ruke, pročitao i rekao: Znate, kad bolje pogledam, stvarno mu nisam rekao ništa pametno. Samo sam ga opteretio svojim vlastitim frustracijama i brigama, koje on ne može sada razumjeti!
Hvala vam što ste mi ukazali na to!

U međuvremenu stigao je i moj sin. Sjedio je mirno i vrlo pozorno šlušao naš razgovor.
Kad smo odlazili, rekao mi je: Znaš mama, baš si lijepo razgovarala s onim čovjekom! Bila si baš obzirna prema njemu i čini mi se da je i njemu pasao taj razgovor!
Bilo mi je drago što me sin pohvalio.
Odgovorila sam mu: Hvala ljubavi, samom činjenicom da si prepoznao dobrobiti asertivnog razgovaranja, uvjerena sam da si i sam sposoban na takav način izražavati što misliš i jednako tako davati drugima priliku da se izraze!

I tak...vrlo me ispunio ovaj slučaj! Zbog pozitivne enrgije koja je isplivala, zbog mogućeg utjecaja i poticaja drugih da s razumijevanjem pomognu svojoj djeci da sazriju...i naravno, zbog reakcije mog sina.

Predložila bih ovčici da razmisli o nametima, koje je bezuvjetno postavila svojoj djevojčici. Uvjerena sam da bi olakšala i sebi i njoj da je uzela u obzir djevojčine potrebe, želje i razinu dosad stečene savjesti...te joj pružila prihvatljiviji izbor u rješavanju ovčinih vlastitih briga oko roditeljstva.

Najzad, nitko nije rekao da je roditeljstvo lagana stvar. Baš zato što nije, potrebna nam je pomoć drugih ljudi, prosvjete i struke kako bismo svoj djeci, ne samo našoj, pružili sigurno i sretno odrastanje. Samim time i stvorili ugodnije društvo.

Uredi zapis

02.12.2015. u 15:23   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

Moral .... epilog

...Kao što rekoh, danas su nam dostupne mnoge informacije!
Prema informacijama, poznajemo događaje iz povijesti, prema informacijama poznajemo i kako su se rušili obrasci ponašanja, koji više nisu mogli biti prihvatljivi po 'većinu'.

Ponekad na sve to možemo gledati pozitivno i negativno.

Ja volim gledati pozitivno! Dakle, većina je osudila porobljavanje, osudila je diskriminaciju po svim mogućim kriterijima, osudila je Hitlerovu politiku, osudila je spaljivanje ljudi, većina je čak osudila i smrtne kazne, osudila je zakidanje prava ženama, osudila je berlinski zid, komunizam ..(a uskoro će i kapitalizam)...i da ne nabrajam.

Najzad...većina, na svjetskoj razini...složila se i potpisala Međunarodni zakon o ljudskim pravima!
Po istom tom, zajedničkom mišljenju, danas osuđujemo svaki manjinski pokušaj terorizma, ugnjetavanje bilo koga, saniramo posljedice onoga što čine..upravo oni koji žele ići protiv većinskog mišljenja.

Danas se svi zgražamo nad nedavnim događajima u Parizu...i na većinskoj razini, razumijemo da su nečija ne prihvaćanja ljudskih prava zašla u ubojstva drugih ljudi! Nema te vjere, regionalne pripadnosti, rasne...ovakve i onakve...kojoj možemo dopustiti da nas s tim pravom, kojeg nema...ubije!!!

Po istom principu ponašanja pojedinaca, da im damo oružje u ruke, poubijali bi nas zato jer se, eto, ne slažemo s njihovim mišljenjem.
Zamisli ovdje na blogu! Kad bi svako sprovodio svoje vlastite zakone...više nitko od nas ne bi bio živ!

Zato...u mom malom egzistencijalnom svijetu..ja se ne bojim većine! Ja se bojim pojedinaca, zbog kojih se ne osjećam sigurno! I u tome ne vidim svoju krivnju...već njihovo odbijanje usvajanja onoga što bi nam svima osiguralo ugodnije življenje!

Inače..što se tiče bloga, kao mjesta za pisanje a ne ljubovanje...želim reći da vas u konačnici sve redom razumijem! Baš sve! Do sada su mi sva vaša, kao i moja ponašanja objasnila mnoge pozadine i razloge takvim manifestima! I ja to prihvaćam! Kad jednom...ako ikad...kolektivno shvatimo da ne postoji savršena osoba, savršena kultura, savršen muškarac, savršena žena, savršeno mišljenje, savršeno ponašanje...itd....tada ćemo napokon spoznati svu ljepotu različitosti među nama...i bit će nam s time ugodno živjeti!

Iz nekih osobnih razloga, a trenutne spoznaje iz konstantnog rada na sebi, odlučila sam blog malo ostaviti po strani. Shvatila sam da sam iz svojih teških i paklenih trauma, stvorila svoj alter ego u obliku Pamele...i ona mi je dugi niz godina bila draga 'osoba' na koju sam se oslanjala, kad je stvarnost bila nepodnošljiva!
Na žalost, u međuvremenu sam razvila i alter ego, koji je super funkcionirao u poslovnom svijetu..i time mi osigurao sasvim neke nove doživljaje i karakter, koji nije imao veze s mojom defektnom prošlošću.

Pokušala sam razviti i savršen alter ego u emocionalnim odnosima, ali tu nisam bila uspješna!
Najzad, uz pomoć želje da se spoznam i objasnim samoj sebi..i uz pomoć literature..pa ponekad i vaših mišljenja...došla sam i do ove spoznaje o podvojenju ili pokušaju multipliciranja ličnosti.

Sama spoznaja...je jebeno teška, bolna...i aktivira mnoge stresorne procese u meni, jer u ovom trenutku proživljava, oživljava i ponovo doživljava sve traume, koje u određenoj životnoj dobi, nisam bila sposobna procesuirati. Zato se psiha...obranila. Što pojedinačnom amnezijom, što bijegom u alter ego!

Iako ste svi, na mnoge načine dotakli moje misli..pa i emocije, ja znam da tek sada imam još puno posla sa sobom i moram se odmaknuti od svega što i najmanje dira moja osjetljiva mjesta u duši.

One, koji su svojim nastupom ovdje u meni prouzročili tugu, ljutnju i stres...ne bih spominjala, iako su baš time bili važni za moj alter ego, Pamelu! Neću spominjati ni one, koji su me najčešće dobro razumjeli, pa i onda, kad nisam samu sebe razumjela! U svakom slučaju... Pamela je ovdje rasla, padala, dizala se, sazrijevala, promišljala , gradila se...mijenjala.

Ono što me sada veseli...je činjenica da sam Pamelom ovdje, stvarala dio bloške povijesti! I bila ona iluzorna ili stvarna, istina je da je postojala!

Za kraj, ostavljam vam link na osnove Međunarodnog zakona o ljudskim pravima, kao podsjetnik s početka posta i dobrim stvarima, koje je usvojila...većina!! Pročitajte, dobro je podsjetiti se :)

Link

Uredi zapis

27.11.2015. u 19:57   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

je li danas baš sve upitno?

... Zar su zaista naši mentalni sklopovi toliko kržljavi da ne kužimo da živimo u najposebnijem dobu ikad? Zakaj najposebnijem? Zato kaj nikad prije u povijesti, nismo baratali s toliko informacija. I ne samo to, nego nikad u povijesti nismo imali lakši pristup informacijama.

Možemo li onda reći da je zatucanost ili neinformiranost stvar izbora?

A onda opet, zašto izabiremo biti zatucani? Filistari?

Nevezano za ova prozaična pitanja, već se godinama na ovim iskričavim prostorima proteže jedna vrlo neutemeljena teza! Da je ovo sajt za sex!
Iako to stvaaarnoooo nigdje ne piše.
A piše ovo:
• predstavite se kroz profil i pronađite "ono nešto" u drugim profilima
• ostvarite kontakt s ljudima koji su otvoreni za druženje i nova poznanstva

• razgovarajte neograničeno s drugim članovima
preko Iskrica telefona
• koristite Iskrica videofon i steknite realniju sliku
sugovornika

• zavirite u galeriju slika i video snimki drugih članova
• ispunite 'Upitnik kompatibilnosti' i pronađite osobe koje vam najbolje odgovaraju
• zaljubite se....

Čak se nigdje ni ne navodi da se morate s nekimeupoznati uživo! Dakle, na nama je što ćemo s eventualnim, stvarnim poznanstvom.
Ok, postoji varijanta u kojoj je nekome ovaj site za sex, ali nije li to onda isključivo njegovo osobno viđenje i ponašanje s poznanstvima, koja ovdje ostvari?
I zašto, pobogu, onda taj netko izražava govor netrpeljivosti, prema onima koji tu nisu iz tog razloga? Zašto nameće svoj subjektivan stav na način da insinuira ostalima način na koji bi trebali ovdje obitavati! Da bude u skladu s njegovim? Bez obzira što formalna ideja sajta daje puno više slobode! Opet netko želi kreirati tuđa prava?

U 21. stoljeću?

aaaahhhh

I još nekaj. Veli omiljena mi blogerica da smo krnji bez sexa! Ili bez ljubavi, dodira...etc.
Na osnovu čega i s kojim pravom takva diskriminacija? Kad danas barem, imamo pravo razmišljati svojom glavom i donositi samostalne odluke za sebe.
Jesam li ja krnja bez sexa?
Koji su simptomi za takvu dijagnozu?
Što kaže sexualna policija? Zakon? Struka? O tome?
Najzad, moram li se ja...a mimo svoje volje/želje sexati da društvo ne bi mislilo da sam krnja...i uostalom oduzelo mi pravo da budem i to? Krnja.

Kako je, uostalom moguće da u današnjici tako opsceno i dalje vlada poimanje žena/manjina/djece kao nečije vlasništvo? Zašto si danas pojedinci i dalje daju prava, koja uopće nemaju i time maltretiraju ostale, koji su informirani!! Zašto uopće ne poštuju druge ljude zadirući im u tjelesne šupljine, želudac, krevet, dom, zdravlje, imovinski i bračni status..zakonska prava...i još koješta?

Dokle seže potreba za dehumanizacijom drugog čovjeka?
Na što točno se ti i takvi pozivaju? Prava? Moć? Moral? Snagu? Intelekt? Znanje? Struku?....Na što?

Najzad...jesu li sretni zbog toga? Ili...bi li bili sretni kad bi uspjeli poniziti i opstruirati bit druge osobe?
Što je motiv?

Uredi zapis

26.11.2015. u 11:08   |   Komentari: 61   |   Dodaj komentar

...ono kad...

...usput sretneš nekog susjeda...pozdravite se, pitaš kaj ima, kak si...razmijenite kratke i nebitne odgovore, nasmiješite se jedno drugome..i pozdravite, ono, bok-bok, vidimo se!

A onda oboje nastavite hodati u istom smjeru!

(koji neugodnjak)
Jel' se u tom slučaju treba nastaviti pričati s njim...ili...?

Uredi zapis

24.11.2015. u 18:56   |   Editirano: 24.11.2015. u 19:24   |   Komentari: 75   |   Dodaj komentar

sutra me nema...

...pa vam ostavljam ovo, na kaj sam maloprije naišla! Nemrem vam opisat osjećaj ushita, kad naiđem na nešto, što i sama mislim! Zakon!
Uživajte:

Link


...
''“Oslobođenje radnika bit će djelo radnika samih,” kaže deklaracija načela Internacionale. Te su riječi istinite u najširemu smislu. Ako je sigurno da su ljudi koje je, kako se kaže, “poslala providnost”, uvijek sebi prisvajali zasluge za sreću naroda, nije manje dokazano da je svaki korak ljudskoga napretka ostvaren zahvaljujući poduzetnosti onih koji su se bunili ili već slobodnih građana. Na nama je dakle samima da se oslobodimo, na svima nama koji se osjećamo na bilo koji način potlačenima, te ostajemo solidarni sa svim povrijeđenim i ugroženim ljudima na svim stranama svijeta. No za borbu je nužno znanje. Nije dovoljno mahnito se baciti u bitku, poput Cimbra i Teutona, mučući pod štitom ili pušući u goveđi rog; došlo je vrijeme kada je nužno predvidjeti, unaprijed promisliti o mogućim zapletima borbe, znanstveno pripremiti pobjedu koja će nam donijeti društveni mir. Prvi uvjet uspjeha jest da se otarasimo vlastitoga neznanja; moramo spoznati sve predrasude koje treba odbaciti, sve neprijateljske sastavnice koje treba ukloniti iz naših misli, sve prepreke koje treba svladati; no, s druge strane, ne smijemo zaobići nijedan izvor koji bi nam mogao biti na raspolaganju, nijednog od saveznika što nam ih daje povijesni razvoj.

Mi želimo znati. Ne priznajemo da je znanje povlastica i ne dopuštamo da nam ljudi koji su se popeli na neko brdo, kao Mojsije, ili na prijestolje, poput stoika Marka Aurelija, na Olimp ili kakav Parnas od kartona, ili pak jednostavno u naslonjač člana akademije, nameću zakone hvaleći se da bolje poznaje vječite zakonitosti. Sigurno je da među ljudima koji stoluju na visinama ima onih koji su kadri pristojno prevoditi s kineskog, čitati isprave iz karolinških vremena ili secirati probavni sustav stjenice; no i mi imamo prijateljâ koji to znaju, ali zato sebi ne prisvajaju pravo da nam zapovijedaju. Osim toga, divljenje koje osjećamo prema tim velikim ljudima nimalo nas ne sprečava da posve slobodno raspravljamo o riječima kojima nam se udostoje obratiti sa svojih nebesa. Ne prihvaćamo proglašene istine; istina će postati naša samo proučavanjem i raspravom, a tako učimo i odbaciti pogrešku, pa makar imala tisuću žigova i potvrda. Doista, koliko je puta neuki puk morao shvatiti da ga njegovi mudri učitelji nisu učili nikakvoj drugoj znanosti nego kako će mirno i veselo krenuti u klaonicu, poput onih volova koje na svečanostima krune girlandama od pozlaćenog papira!

Profesori prekriveni diplomama uslužno su nam objašnjavali prednosti koje bi imala vlast sastavljena od uzvišenih osoba poput njih samih. Filozofi, Platon, Hegel, Auguste Comte, ponosno su tražili da se njima povjeri upravljanje svijetom. Knjiški ljudi, pisci poput Honoréa de Balzaca i Gustavea Flauberta, da navedemo samo pokojne, također su zastupali ideju da političko upravljanje društvom treba povjeriti ljudima duha, to jest njima osobno. Zazivalo se, bez ikakavih obzira, “mandarinsku vlast”.(3) Neka nas sudbina sačuva takvih gospodara, zaljubljenih u sebe i punih prezira prema svima ostalima, pripadnicima “proste gomile” ili “prljave buržoazije”. Izvan njihove slave, ništa nema smisla; izvan njihova klana samo su priviđenja, nestalne sjene. No njihove knjige, koliko god bile pune drugih vrlina, pokazuju nam te genije kao vrlo osrednje proroke: nitko od njih nije imao šire pojmove o budućnosti od najbjednijeg proletera, a u njihovoj školi ne možemo naučiti kako se treba boriti. U tom smislu možemo više naučiti od najneuglednijih među onima koji se bore i trpe za pravdu.

Naši začeci znanja, sitni izdanci povijesnih spoznaja, govore nam da sadašnja situacija sadrži bezbrojna zla koja bi bilo moguće izbjeći. Trajne i učestale nesreće što ih proizvodi postojeći društveni poredak uvelike nadmašuju sve one nesreće što ih izazivaju nepredvidljive prirodne revolucije, poplave i cikloni, potresi, erupcije pepela i lave. Teško je razumjeti kako krajnji optimisti, oni koji pod svaku cijenu žele da sve teče na najbolji način u najboljem od svih svjetova, uspijevaju zatvoriti oči pred strašnim položajem u kojemu su toliki milijuni i milijuni ljudi, naše braće. Različite nevolje, ekonomske ili političke, administrativne ili vojne, što bjesne u “civiliziranim” društvima – da ni ne spominjemo divlje narode – ubiru bezbrojne pojedinačne žrtve, a sretnici koje je nesreća poštedjela ili samo ovlaš dodirnula, žive kao da ne primjećuju ta krvoprolića, snalaze se što bolje mogu da bi u miru životarili, kao da svi ti užasi nisu opipljiva stvarnost!

Nije li istina da milijuni ljudi u Europi, upregnutih u vojnički jaram, moraju na nekoliko godina zaboraviti glasno misliti, moraju prihvatiti korak i navike pokornosti, podrediti svu svoju volju volji svojih zapovjednika, naučiti strijeljati vlastitoga oca i majku ako to neki bezumni tiranin od njih zahtijeva? Nije li istina da su drugi milijuni ljudi, koji rade manje-više kao službenici, također podjarmljeni, prinuđeni klanjati se pred jednima, uspravljati pred drugima i voditi konvencionalan život koji je gotovo potpuno beskoristan za ikakav ljudski napredak? Nije li istina i to da svake godine milijuni prijestupnika, progonjenih, siromašnih, beskućnika i nezaposlenih bivaju zatvarani po zatvorskim ćelijama i podvrgavani svim mukama izolacije! I nije li istina da, zahvaljujući svim tim lijepim političkim i društvenim institucijama, ljudi mrze pripadnike drugih naroda ili drugih kasta? Ne živi li naše društvo u takvoj zbrci da, unatoč dobroj volji i požrtvovnosti mnogih velikodušnih ljudi, siromah koji gladuje može umrijeti na ulici, a stranac se naći sam, posve sam, bez ijednog prijatelja u velikom gradu koji vrvi ljudima, takozvanom “braćom”? Mi ne živimo “na vulkanu”, mi živimo u njemu, u jednom mračnom paklu, i ako nemamo nade u bolju budućnost i nepobjedive volje za radom da bismo do te budućnosti došli, što nam preostaje osim da se prepustimo smrti kao što nam savjetuju – a ne usuđuju se sami to učiniti – toliki nesretni ljudi od pera, i kao što čine, u sve većemu broju svake godine, legije očajnika?

Tako nam se otkriva prvi element evolucionističke spoznaje: postojeće društveno stanje ukazuje nam se sa svih svojih loših strana. “Upoznaj patnju!” prvi je nalog budističke vjere. Mi poznajemo patnju. Poznajemo je čak toliko dobro da je bolest u industrijskim krajevima Engleske dobila ime play: osjećati da im bolest muči tijelo samo je “igra” za robove navikle na prisilni rad u tvornicama.(4)

Ali kako se “osloboditi patnje” što je, prema Buddhi, drugi stupanj spoznaje? I to počinjemo saznavati, zahvaljujući izučavanju prošlosti. Povijest, koliko god se vraćamo unatrag kroz stoljeća, i koliko god proučavamo društva i narode oko sebe, civilizirane ili barbarske, uljuđene ili primitivne, prošlost nam govori da je svaka poslušnost odricanje, a svako robovanje preuranjena smrt; govori nam također da se svaki napredak ostvaruje razmjerno slobodi pojedinaca, jednakosti i spontanoj slozi građana; da je svako doba otkrića bilo doba u kojemu je vjerska i politička vlast bila slaba zahvaljujući različitim suparništvima, te su zbog toga ideje pojedinaca uspijevale pronaći pukotinu, kao što trava pronalazi pukotine između kamenih ploča kakve ruševne palače. Velika razdoblja misli i umjetnosti koja se kroz niz stoljeća pojavljuju u velikim razmacima, atensko doba, doba renesanse i moderni svijet, uvijek su imala početno sjeme u godinama beskrajnih borbi i stalnoj “anarhiji” koja je, ako ništa drugo, barem pružala energičnim ljudima mogućnost da se bore za svoju slobodu.

Koliko god naša spoznaja povijesti bila još ograničena, jedna činjenica dominira cijelim suvremenim razdobljem i temeljno je obilježje našega doba: svemoć novca. Ni u najzabačenijem selu nećemo naći izgubljenoga neotesanca kojemu ne bi bilo poznato ime tog moćnika koji zapovijeda kraljevima i prinčevima, nikoga tko ga ne bi zamišljao u obliku nekog božanstva koje nameće svoju volju cijelome svijetu. I doista, priprosti seljak se ne vara. Ne moramo li i mi gledati kako se nekolicina kršćanskih i židovskih bankara prepušta profinjenom užitku da drži na uzici svih šest velikih sila, upravlj kraljevima i veleposlanicima, dostavlja europskim dvorovima diplomatske note što su ih sastavili na svojim trgovačkim stolovima? Skriveni u dnu svojih kazališnih loža, priređuju sami sebi golemu komediju u kojoj su glumci cijeli narodi, i koju veselo oživljuju bombardiranja i bitke: mnogo krvi miješa se s proslavom. Sad su zadovoljni jer su svoje kuhinje smjestili u ministarske urede, i u tajne vladarske odaje, te po svojoj volji upravljaju državnom politikom prema potrebama svojih poslova. Uz pomoć novoga europskoga državnoga prava zakupili su Grčku, Tursku, Perziju, pretplatili Kinu na svoje zajmove, a spremaju se staviti pod skrbništvo i sve ostale zemlje, male i velike. “Prinčevi ne mogu, a kraljevima je ispod časti,” no oni u ruci drže simboličku novčanicu pred kojom cijeli svijet pada ničice.

Još jedna očita povijesna činjenica nameće se svijesti svih onih koji proučavaju prošlost. Ta činjenica, koja izaziva toliku obeshrabrenost u onih čija dobra volja nadmašuje razum, jest da sve ljudske institucije, svi društveni organizmi koji se žele održati u postojećem stanju, moraju, već samo zahvaljujući vlastitoj nepokretnosti, proizvoditi čuvare običaja i zabluda, parazite, korisnike svih vrsta, te se pretvaraju u jezgre reakcije u društvu kao cjelini. I ako su institucije vrlo stare pa je nužno vratiti se u prastara vremena ili čak u doba legendi i mitova da bi se upoznalo njihova ishodišta, i ako se pozivaju na neku narodnu revoluciju, jednako su predodređene, razmjerno strogosti svojih statuta, da mumificiraju ideje, paraliziraju volju, ukidaju slobode i poticaje: za to je dovoljno samo da traju.

Često doista zapanjuje proturječnost između revolucionarnih okolnosti u kojima se neka institucija rodila i načina na koji ona kasnije funkcionira, potpuno suprotnoga idealu njezinih naivnih osnivača. Kad se rađala, odjekivali su povici: “Sloboda! Sloboda!”, a na ulicama se pjevala pjesma Rat tiranima; no tirani su se uvukli u nju, zahvaljujući rutini, hijerarhiji i duhu regresije koji postupno osvajaju svaku instituciju. Što se duže uspijeva održati, to više strahopoštovanja nastoji izazvati, te na kraju zagađuje tlo na kojemu stoji, truje atmosferu oko sebe: pogreške koje posvećuje, izopačenosti misli i ideja koje opravdava i preporuča, poprimaju takav značaj drevnosti, pa čak i svetosti, da su rijetki srčani ljudi koji se usuđuju takvu instituciju napasti. Svako stoljeće trajanja povećava njezin autoritet, a ako na kraju, poput svih stvari, ipak propadne, to se događa zato jer je u sve većem neskladu sa svim onim novim pojavama koje niču oko nje.

Uzmimo kao primjer prvu među institucijama – kraljevsku vlast – koja je starija čak i od vjerskog kulta jer je postojala, prije pojave čovjeka, u brojnim životinjskim plemenima. I koliki je utjecaj na ljudski duh u sva vremena imala ta iluzija da netko mora biti gazda! Kako su malobrojni u Francuskoj bili pojedinci koji nisu vjerovali da su stvoreni da bi puzili uz stopala nekog kralja, u doba kad je Boetije pisao svoj tekst Protiv jednoga, to djelo toliko jasne logike povezane s toliko poštene jednostavnosti? Još se sjećam zapanjenosti što ju je u seljaka na našemu selu izazvalo proglašenje “republike” 1848.: “Ipak netko mora biti gazda!” ponavljali su do besvijesti. I ubrzo su pronašli način kako će sebi dati gospodara bez kojega nisu mogli zamisliti društvo: očito je njihov politički svijet morao biti sagrađen po uzoru na njihov obiteljski svijet u kojemu polažu prava na autoritet, koji je pak sama sila i nasilje. Toliko ih je primjera kraljevanja s različitih strana bolo u oči, dok se, s druge strane, nasljeđe pokornosti teško uklanja iz krvi, iz živaca, iz mozga, te seljaci zbog svega toga, unatoč već izvršenom djelu, ne htjedoše priznati tu gradsku revoluciju koja nije bila i evolucija seoskih duhova.

Na sreću, kraljevi sami na sebe preuzimaju razaranje svoje drevne posvećenosti: ne kreću se više svijetom koji je nepoznat običnim ljudima, nego se, sišavši s visina, pokazuju, i protiv vlastite volje, sa svim svojim manama, hirovima, siromaštvom, smiješnim slabostima; proučava ih se kroz kazališne dalekozore, kroz monokle i u svim situacijama; podvrgava ih se fotografiranju, polaroidima, katodnim zrakama, da bi ih se vidjelo sve do utrobe. Prestaju biti kraljevi i pretvaraju se u obične ljude, kojima se jedni podlo i koristoljubivo ulaguju, dok ih drugi mrze, smiju im se ili ih preziru. Zato treba što prije ponovno uspostaviti “monarhijsko načelo” i pokušati udahnuti mu života. Pa ljudi zamišljaju odgovorne vladare, kraljeve građane, koji u svojoj osobi utjelovljuju “najbolju republiku”, i premda su takvi likovi tek jadne izmišljotine, ipak se u nekim krajevima uspijevaju održati i više od stotinu godina, jer polaganoj evoluciji ideja treba toliko vremena da bi dovela do djelomičnih revolucija, prije nego što će se dovršiti potpuna, logična revolucija! Država, makar koliko bila narodna, u svim svojim brojnim oblicima kao prvo načelo i kao prvobitnu jezgru uvijek zadržava hirovit autoritet jednoga gospodara i, kao posljedicu toga, smanjenje ili čak potpuni gubitak inicijative kod podanika; jer državu nužno predstavljaju ljudi, a te ljude manje kočnica ometa u tome da udovolje vlastitim strastima nego li mnoštvo onih kojima vladaju, već samim tim što imaju moć, pa čak i u skladu sa značenjem riječi “vlada” kojom ih se označava.

Druge pak institucije, institucije vjerskih kultova, također su toliko snažno zavladale dušama da su brojni povjesničari slobodna duha povjerovali u potpunu nesposobnost ljudi da ih se ikad oslobode. Zaista, slika Boga, kojega pučka mašta vidi kako caruje na nebesima, nije od onih koje je lako zbrisati. I premda je u logičnom slijedu ljudskoga razvoja vjerska organizacija došla nakon političke, a svećenici nakon poglavica, jer svaka slika pretpostavlja neku stvarnost koja joj prethodi, ipak je velika visina na koju je ta iluzija uzdignuta da bi poslužila kao inicijalni razlog postojanja svih zemaljskih autoriteta dala vjerskim institucijama silno uzvišen karakter; ljudi su se vrhunskoj i zagonetnoj moći, “neznanome Bogu”, obraćali u stanju straha i drhtanja koje potiskuje svaku misao, svaku kritičku sposobnost i osobni sud. Obožavanje bijaše jedini osjećaj što su ga svećenici dopuštali svojim vjernicima.

Da bi ponovno postao svoj, ostvario svoje pravo na slobodnu misao, neovisan čovjek – heretik ili bezbožnik – morao je dakle upotrijebiti svu svoju energiju, ujediniti sve napore svojega bića, a povijest nam govori koliko ga je to koštalo u mračnim razdobljima crkvene vladavine. Sad “svetogrđe” više nije zločin nad zločinima, ali prastara halucinacija koja se nasljedno prenosi još uvijek pluta pred očima nebrojenog mnoštva ljudi.

Ona traje unatoč svemu, traje premda se svakodnevno preinačuje ne bi li se prilagodila skrupulama, novim idejama, i ne bi li u sve većoj mjeri sudjelovala u otkrićima znanosti, koju ipak ima smjelosti prezirati unatoč prividnom poštovanju. Ta prerušavanja, te promjene kostima, pomažu Crkvi, a s njom i svim vjerskim kultovima, da održi svoj autoritet nad ljudskim duhovima, da nadzire savjesti, te da stvara učene mješavine starih laži i novih istina. Oni koji razmišljaju ne smiju nikad zaboraviti da su neprijatelji misli u isti mah, silom stvarnih okolnosti i logikom situacije, neprijatelji svake slobode. Silnici su se složili u vezi s tim da je vjera zaglavni kamen u svodu njihova hrama. Pučkome Samsonu pripada zadaća da zatrese stupove koji drže taj svod!

A što reći o instituciji “pravde”? I njezini predstavnici, kao i svećenici, vole o sebi govoriti da su nepogrešivi, a javno mišljenje, čak i kad je jednoglasno, ne uspijeva od njih iznuditi povrat časti za nepravedno osuđene nedužne ljude. Sudski činovnici mrze čovjeka koji izlazi iz zatvora s pravom im predbacujući zbog svoje nesreće i teškoga tereta društvene osude, kojima je toliko čudovišno opterećen. Naravno, oni ne tvrde da im se na licima odražava prisutnost božanskog; no nije li pravda, koliko god bila jednostavna apstrakcija, također smatrana božicom, i ne pojavljuje li se njezin lik u bezbrojnim palačama? Poput kraljeva, koji su nekoć bili apsolutni vladari, i službenici pravde morali su podnijeti da im se u određenoj mjeri umanji prvobitno. Sad naloge za uhićenje izriču u ime naroda, no još imaju moć, pod izgovorom obrane morala, da se sami ponašaju kriminalno, osuđuju nedužne ljude na robiju, a razrješuju krivice moćne zločince; raspolažu kraljevim mačem, čuvaju ključeve zatvora; uživaju mučeći okrivljene samicama, preventivnim zatvorom, prijetnjama i podlim obećanjima tužitelja zvanog “istražni sudac”; podižu giljotine i stežu omče; odgajaju žandare, uhode, policiju za ćudoređe; oblikuju, u ime “zaštite društva”, taj gadan svijet podle represije, najodvratniju pojavu u glibu i otpadu.

Druga se institucija, vojska, naziva i “naoružanim narodom!” u svim zemljama gdje vjetar slobode puše dovoljno jako da se vlasti moraju potruditi varati narod. No mi smo teškim iskustvom naučili da se vojnici možda mijenjaju, no zapovjednici ostaju isti, kao i osnovna vojna načela. Ljudi se više ne kupuju u Švicarskoj ili u Njemačkoj; vojnici više nisu plaćeni landsknehti(5) ni kupljeni konjanici, no jesu li zato slobodniji? Zar onih pet stotina tisuća “inteligentnih bajuneta” od kojih se sastoji vojska Francuske republike ima pravo pokazati tu inteligenciju kad kakav kaplar, narednik, bilo tko u hijerarhiji onih koji zapovijedaju izgovori: “Tišina u redovima!” Takva je početna zapovijest, a ta tišina mora u isti mah biti i tišina u glavama. Koji časnik, bilo da je stigao iz škole ili iz bojnih redova, plemić ili pučanin, može i na trenutak dopustiti da u nekoj od svih tih glava poredanih pred njim nikne i jedna misao različita od njegove? U njegovoj volji počiva kolektivna snaga cijele te žive mase koja stupa i defilira na njegovu zapovijed, na znak prsta ili mig oka. On zapovijeda; njihovo je da izvršavaju. “Nišani! Pali!” i treba pucati na Tonkince ili na crnce, na beduine s Atlasa ili na građane Pariza, neprijatelje ili prijatelje! “Tišina u redovima!” I ako se svake godine novi redovi onih koje vojska proždire moraju apsolutno ukočiti kao što to od njih zahtijeva načelo discipline, nije li uzaludna svaka nada da je tu moguća neka reforma, da je ostvarivo ikakvo poboljšanje u tom nepravednom sustavu koji drobi obespravljene?

Car Wilhelm govori: “Moja vojska, moja mornarica,” i koristi se svakom prigodom da bi svojim vojnicima i svojim mornarima ponovio da su oni njegova stvar, njegovo fizičko i moralno vlasništvo, te da moraju, a da ni na trenutak ne oklijevaju, ubiti vlastitog oca i majku ako im on, gospodar, pokaže takvu pomičnu metu. Prava riječ na pravom mjestu! Jer njegove monstruozne riječi imaju barem tu vrlinu da logično odgovaraju autoritarnoj koncepciji društva što ga je ustrojio Bog. No ako se u Sjedinjenim Državama, ako se u “slobodnoj Helveciji” glavni časnici oprezno čuvaju da ne bi ponovili takve carske harange, one su ipak u skrovitosti njihovih srdaca glavno pravilo ponašanja, i kad dođe trenutak da ih primijene, ni oni ne oklijevaju. U “sjajnoj” američkoj republici predsjednik Mc Kinley uzdignuo je na položaj generala jednog junaka koji na svojim filipinskim zarobljenicima primjenjuje “vodenu torturu”, a na otoku Samaru izdaje zapovijed da se strijeljaju sva djeca koja su navršila deset godina; u malom švicarskom kantonu Uri drugi vojnici, koji nemaju tu sreću da rade na veliko kao njihovi kolege u Sjedinjenim Državama, “uvode red” pucajući po svojoj braći radnicima. Ni u jednoj zemlji, dakle, nije moguće da ljudi godinama podnose jedan način života kojim se navikavaju na zločin, mirno prihvaćaju grubosti i uvrede i, povrh svega, zamjenjuju vlastite misli, volje i postupke tuđima, a da ne okrnje vlastito moralno dostojanstvo, kao i vlastit iskren i čist poriv da djeluju. Vojnik nije nekažnjeno šutio dvije ili tri godine svoje prve mladosti: onome kome je uskraćena mogućnost da se slobodno izražava i misao biva ugrožena.

I nisu li sve ostale državne institucije, koliko god se nazivale “liberalnim”, “zaštitnim” ili “starateljskim”, slične sudstvu i vojsci? Nisu li sve one neizbježno, već samim tim što djeluju, autoritarne, otvorene zloporabi, škodljive? Pisci su do zamora ismijavali “birokrate” iz državne uprave; no koliko god svi ti pisari davali povoda smijehu, oni u još mnogo većoj mjeri djeluju sumorno, unatoč samima sebi, pa i onda kad se ništa ne može zamjeriti tim nesvjesnim žrtvama jednog mumificiranog političkog stanja koje je u neskladu sa životom. Neovisno o brojnim drugim elementima koji pridonose pokvarenosti, protekcionaštvu, gomilanju suvišnih papira i nedostatku korisnog posla za gomilu zaposlenih, sama činjenica da je skup više ili manje nekoherentnih političkih, vjerskih, moralnih i društvenih pojmova današnjice ustanovljen, uredbama propisan, ozakonjen, zaštićen zabranama, kaznama, žandarima i tamničarima, da bi ga se nametnulo ljudima sutrašnjice, ta činjenica, sama po sebi apsurdna, može imati samo proturječne posljedice. Život, uvijek nepredvidljiv, uvijek nov, ne može se prilagoditi uvjetima stvorenima za vrijeme kojega više nema. Ne događa se samo to da složenost postupka i zamršenost mehanizma dugim odgađanjem onemogućuju pa čak i sprečavaju da se riješe najjednostavniji problemi, nego cijeli stroj ponekad prestaje funkcionirati i kad su u pitanju najvažnije odluke, te je nužno svladavati teškoće “državnim udarom”, manjih ili većih razmjera: vladari i moćnici žale se u takvim slučajevima da ih “zakonski propisi uništavaju” te hrabro izlaze iz njihovih okvira “da bi se vratili pravu”. Uspjeh ozakonjuje njihov postupak u očima povjesničara; neuspjeh ih pretvara u zločince. Isto vrijedi i za gomilu podanika ili građana koji krše zakone i propise podižući revoluciju: zahvalno potomstvo posvećuje ih kao junake. Poraz ih pretvara u razbojnike.

I već u samom nastajanju, mnogo prije nego što počnu službeno postojati kao otjelovljenja Države, prije nego što iz ruku nekog vladara ili većinom glasova narodnih zastupnika dobiju svoje povelje, institucije su vrlo opasne jer pokušavaju živjeti na račun društva te stvoriti monopol u vlastitu korist. Tako duh zajedništva među ljudima koji su završili istu školu nakon diplome pretvara sve te “kolege”, koliko god inače bili krasni ljudi, u nesvjesne zavjerenike, povezane ciljem da promiču vlastito dobro koje je u suprotnosti s ciljevima javnoga dobra, slične razbojnicima koji pljačkaju prolaznike i među sobom dijele plijen. Pogledajte ih samo, te buduće državne službenike, dok su još u srednjim školama, s kapama označenim brojevima, ili pak na kakvom sveučilištu, s onim bijelim ili zelenim kapama: možda oblačeći uniformu nisu položili nikakavu zakletvu, no premda se nisu zakleli, oni postupaju u skladu s duhom kaste, odlučni da se uvijek domognu onoga što je najbolje. Pokušajte samo razbiti “studentsku povorku” bivših đaka Politehničke škole da bi neki zaslužan čovjek mogao zauzeti mjesto u njihovim redovima i podijeliti s njima iste funkcije ili iste časti! Ni najmoćniji ministar tu ne bi uspio. Ni po koju cijenu ne primaju se uljezi! Ako neki inženjer, pretvarajući se da se sjeća svoje teško usvojene struke, gradi prekratke mostove, preniske tunele ili pretanke zidove cisterni, nije važno; samo neka je izišao iz “škole”, neka mu pripada čast da je bio jedan od politehničara!

Socijalna psihologija uči nas dakle da se čuvamo ne samo vlasti koja se već konstituirala nego i one koja je tek u zametku. Također je važno brižljivo istražiti što u praksi znače riječi koje su naizgled bezazlene ili čak zavodljive: izrazi kao “domoljublje”, ili “red”, ili “socijalni mir”. Ljubav prema rodnom tlu svakako je prirodan i vrlo sladak osjećaj: za svakog je izgnanika izvanredan doživljaj kad čuje dragi materinji jezik i vidi mjesta koja ga podsjećaju na mjesto rođenja. Takva čovjekova ljubav ne odnosi se samo na zemlju koja ga je othranila, jezik koji ga je zibao, nego se prirodnim uzmahom širi i na sinove istog tla, s kojima dijeli ideje, osjećaje i običaje; napokon, za uzvišene duše, taj će se osjećaj svim žarom strasti pretvoriti u solidarnost s onima čije su mu potrebe i želje toliko prisno poznate. Ako je to “domoljublje”, koji bi čovjek od srca mogao imati išta protiv njega? No riječ gotovo uvijek skriva i značenje sasvim različito od “zajedništva osjećaja” (Saint-Just) ili pak “nježnosti prema tlu svojih očeva”.

Nekim čudnim obratom, nikad se o domovini nije govorilo s toliko bučnog prenemaganja kao otkad se počela malo po malo utapati u velikoj svjetskoj domovini Čovječanstva. Posvuda se viju zastave, posebice uz vrata krčmica i kuća s mutnim prozorima. “Vladajući slojevi” hvastaju se na sav glas svojim domoljubljem, što ih ne smeta da istodobno ulažu novac u inozemstvu, te trguju s Bečom ili Berlinom svime što im donosi dobit, pa čak i državnim tajnama. Sve do znanstvenika koji, zaboravljajući vrijeme kad su pripadali jednoj, jedinstvenoj republici na svijetu, govore o “francuskoj znanosti”, “njemačkoj znanosti”, “talijanskoj znanosti”, kao da je moguće granicama, pod okriljem žandara zaštititi spoznaju činjenica i širenje ideja: hvali se protekcionizam za proizvode duha kao da su u pitanju repa i pamučne tkanine. No, proporcionalno tom intelektualnom ograničavanju u mozgovima važnih ljudi, širi se misao nevažnih. Oni gore smanjuju svoja područja i svoje nade, dok mi koji se bunimo uzimamo u posjed cijeli svijet i širimo svoja srca. Osjećamo da smo braća jedni drugima po cijeloj kugli zemaljskoj, od Amerike do Europe i od Europe do Australije; služimo se istim jezikom da bismo zatražili ista prava, i dolazi trenutak kad ćemo u spontanom zaletu usvojiti istu taktiku, jednu jedinu lozinku. Naš savez se širi po svim krajevima svijeta.

U usporedbi s tim univerzalnim pokretom, ono što se obično naziva domoljubljem nije drugo do regresija, iz koje god točke ga promatrali. Treba doista biti silno naivan pa ne uvidjeti da “građanski katekizmi” propovijedaju ljubav prema domovini zato da bi ta ljubav služila ukupnim interesima vladajuće klase i održavanju njezinih povlastica, te da pokušavaju, u korist te klase, održati mržnju slabih i razbaštinjenih prema istima takvima s druge strane granica. Pod pojmom domoljublja i modernim komentarima koji ga okružuju, skriva se staro načelo poniznoga pokoravanja volji jednoga gospodara i potpunoga poricanja pojedinačnoga pred ljudima koji drže vlast, te se žele poslužiti cijelom nacijom kao kakvom slijepom silom.

I riječi “red, socijalni mir” slatko zvone u našim ušima; no htjeli bismo znati što dobri apostoli na vlasti misle pod tim pojmovima. Da, mir i red veliki su ideal koji treba ostvariti, no pod jednim uvjetom: da taj mir ne bude mir groba, a red ne onakav kao u Varšavi! Naš budući mir ne smije se roditi iz neosporne dominacije jednih i beznadnog pokoravanja drugih, nego iz prave, iskrene jednakosti među jednakima. '''

Uredi zapis

19.11.2015. u 20:18   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

vjera...

...sinoć je na telki prikazan film, koji me duboko dirnuo u srce. Osuda.
Govori o istinitom događaju u kojem je Kennyu Watersu doslovno smješteno i pripisano teško ubojstvo, te biva osuđen na doživotni zatvor.

Film je vrlo dirljivo prikazao kako osobe, koje imaju moć, vrlo lako manipuliraju životima onih, koji su nezavidnoj poziciji, sjebani kojekakvim vanjskim okolnostima i pojavama na koje imaju vrlo malo ili nimalo utjecaja.

Osim toga, pokazuje i lakoću drugih ljudi da dignu ruke, da se olako pomire s nepravdom, kao i nevjerojatan pristanak na sudjelovanje u 'zločinu', kako bi sačuvali fikciju o svojoj guzici. Najzad...kako se ljudi bore u dokazivanju da NISU pogriješili, jer je valjda izrazito teško priznati svoj propust i pogrešku, pa ispraviti nepravdu. Lakše je uništiti nečiji život da bi se zadržala svoja slika o svojoj veličini.

Ono prelijepo..u cijeloj toj priči je vjera! Vjera samo jedne jedine osobe, koja nije digla ruke. Kennyeva sestra. Njena vjera u njegovu nevinost i osjećaj vlastite dužnosti da se pomogne istjerati pravdu na vidjelo, donijela joj je niz problema.
Podrška njenog supruga, osim što je izostala...donijela je i odustajanje od nje i njihova braka. I to u trenutku kad je odlučila upisati i položiti pravo, da bi postala Kennyeva odvjetnica.
Najzad joj i sinovi okreću leđa i odlaze k ocu.

Kroz cijeli film proteže se fantastično prikazana ljudska slabost, koja te lomi i transformira...ali i izuzetna snaga, koja joj ne dozvoljava odustajanje.

Sva njena žrtva, postajanje odvjetnicom i konstantna vjera u Kennya...dovela je do konačnog oslobođenja Kennya, nakon punih 18 godina zatvora.

Osobno me zaista dirnula tema i način na koji je prikazana u filmu...iz razloga što sam doživjela slično..i sjećanja na to koliko me boljelo 'odustajanje' od mene, dizanje ruku i nedostatak vjere u mene. Ja čak nisam imala ni tu jednu, jedinu osobu, koja bi se zauzela za mene i ne odustajala od mene.

Više o tom slučaju možete pročitati ovdje :
Link

Uredi zapis

19.11.2015. u 10:38   |   Komentari: 14   |   Dodaj komentar

put do pakla...

...popločen je dobrim namjerama!

hm...te neke uzrečice zaista su mi bile tupave i mislila sam da ih je smislio netko jednako tupav. Poput one : Tko se tuče, taj se voli...ili one: U ljubavi i ratu, sve je dozvoljeno!
Ma jel' ?
Ni danas ne nalazim neki smisleni odgovor na pitanje: što je pisac time želio reći, jer ja ne bih mogla pretučenoj ženi reći - Hej, to je ljubav! On te voli! Zato te premlatio!!
Kao što me često vidno iritira uporaba uzrečice: U ljubavi i ratu, sve je dozvoljeno, onda kad se njome pokušava opravdati...ah, u najmanju ruku manijakalno ponašanje!

A kaj je s paklom zbog dobrih namjera?

Dugo sam mislila da je to skeptična izjava nepovjerljivih ljudi, koji se plaše prihvatiti nečiju dobronamjernost! Onak, imalo mi je to smisla, ali ne i čvrsto uporište za postati - pravilom!

A onda sam shvatila da se te dobre namjere ne odnose samo na tuđe, već i na vlastite!!
Čitam danas donnu, prisjetim se nekih svojih nedavnih altruističkih namjera i sine mi porazna spoznaja o jebenom paklu, koji svaki put proživim kad nešto učinim s dobrom namjerom! Pri tome ne mislim da je ugodnije imati zle namjere, nego čisto proračunate, pomalo sebične i lako ostvarive namjere.

Cijena pakla zbog dobrih namjera, uglavnom mi je bila previsoka i zbog istih tih, dobrih namjera, debelo sam grcala u dugovima prema sebi. Kad najzad poželiš neku refundaciju 'dobrih djela i namjera', dobiješ šipak!

Ipak, bila bih nepravedna da to uvriježim kao pravilo, jer ponekad (iako stvarno samo ponekad) zauzvrat dobiješ 'dobre namjere' od iste osobe, kojoj i pružiš dobre namjere.
U globalu, sve se plaća i sve se vraća - najviše ima smisla! Onda kad shvatimo da povratak i naplata ne stižu nužno od istih osoba i s istih izvora na koje smo prvotno poslali svoje...dobre namjere!

Najbitnije je shvatiti da nema besplatnih usluga i dobrih namjera.
Sve platiš! Na ovaj ili onaj način.

Uredi zapis

18.11.2015. u 18:04   |   Komentari: 30   |   Dodaj komentar

hm...dobro, pobogu...

..zakaj ja nisam 'štreberica' ???
psmtr, uvijek ona meija ispadne ono kaj ja silno želim biti !! :P

Nego, nekaj me zanima.
Da ja ovdje dođem i napišem da imam 160 IQ, biste li vi bez razmišljanja zaključili da je sve kaj napišem vrlo pametno i da ne može biti drugačije? Ili biste s tom spoznajom od mene zapravo očekivali da ono kaj napišem, bude pametno!?

Pazite, nije isto...slijepo vjerovati i propitivati!?

Kod mene vrijedi ovo drugo. Kad netko želi nametnuti svoju 'veličinu' u odnosu na druge, pa si time i dozvoljava drugima govoriti da su glupi, onda očekujem i da taj netko to zna vješto izvesti. Ono, u stilu...da budala i ne skuži da netko misli da je budala. Kajjaznam...to sam u stanju zaključiti i ovak, ne štreberski. A ako ja to mogu, onda osoba s IQ 160 to ziher može bolje!!??

I kaj se onda dogodi? kad osoba !Q 160 zakaže? Kad ispadne ono, najveća budala? Onda se razočaraš. kaj ne? Više ti ne djeluje vjerodostojno i onak, više nemaš povjerenja da bu ta osoba bila uvijek u stanju biti..'iznad'!
S druge strane, ne možeš više ni svoje vlastite simpatije gajiti prema toj osobi na 'neodređeno'. To je za pojedinca, onak..turbulentno.

Da se malo osvrnem na zadnje razočaranje takvom osobom:
Dala mi je 'dijagnozu'. Ono, profesionalnu. Doduše, recimo da se to što je dijagnosticirala, zapravo zove bipolarni poremećaj ili manična depresija. Isto tako, iz tog profesionalnog mišljenja, valjda joj ispala bitna činjenica da depresivne osobe, nisu obvezno i manične ili bipolarne.
No, hajde, nećemo propitivati točnost profesionalnog liječničkog mišljenja jedne profesorice!?
Ups..!
Ček, nekaj ne štima!?
Kad osoba IQ 160 kaže da liječnici ipak bolje znaju, onda bi i sama trebala, valjda, vjerovati liječnicima!! A ne svojoj slobodnoj procjeni. NEPROFESIONALNOJ !!

Tjah...kad tak nekaj pročitam...odmah mi iz vidopolja nestane ona nula na kraju prezentacije o IQ 160!

I vama je to sad smiješno, ali ja više ne znam tko je najpametniji na blogu! I kako ću sada znati koliko sam glupa? Tko će mi to reći? netko ispod 160 IQ ?? Ma daaajte!!
Imam osjećaj kao da moram živjeti sa svojim vlastitim mišljenjem o sebi! Straaaašno :)

Uredi zapis

17.11.2015. u 12:35   |   Editirano: 17.11.2015. u 12:37   |   Komentari: 75