silom prilika

Jutro već proteklo. Kava još na stolu, tv samo za mene, magla na ulici... jesen i zadnji dan prespavanog godišnjeg. Osvrt unazad...
Jako turbulentna godina!
Godina prevage, godina raskrižja. I sad stojim na jednom, umoran i prašnjav, zadovoljan i ne baš. Pitanja stoje neodgovorena. I koliko god iščekujem odgovor - toliko se isti sve više čini beznačajnim. Pa kažem Dosta mi! To rade slabići, kad žele i ne mogu naprijed. Ja više ne znam želim li igdje, dosta mi uistinu samo koprcanja i magle. A jesen.. jesen je tek počela!?

Sve oko mene polako poprima zimski ugođaj, postaje sve ledenije, sve tiše...
Mir! Sad mogu čuti svoje korake, udisaje i otkucaje. Nema ni prašine..
Samo čisti mir! Čak se više i ne ritam...
Na godišnjem sam! Naka još malo tog muka, a onda.. Sve će pokriti labudovi

Zamisli samo lika koji godinama stavlja interese drugih ispred vlastitih, umotanog u bezbrižno samoodricanje jer mu nema potrebe kititi se raskošnim perijem i krpicama, jednostavan je i skroman. Usput se konačno susretne s prestankom života kakvog poznaje, promijeni najmanje jedan il dva konfekcijska broja, pošto ga stislo sa svih strana, omršavio, gleda sebe istrošenog i ofucanog, ostala je samo blijeda slika onog što je nekad bio.. i taj brutalan susret s činjenicom da ono malo što mu preostalo pere i pegla sam... Pa pita sebe gdje mu se izgubio sjaj, iščijalo perije, čime bi se mogao zaogrnuti da se opet osjeća dobro, ljudski, sigurnije, samouvjerenije.. dostojanstveno prije svega? Možda kakva lijepa krpica, nekakvo uglađeno perce pripomogne privući pogled nove žene u svoj život?
Da, vrijedi pokušati biti ono što u stvari zaslužuješ! :)
Mislim... bilo bi tako lijepo kad bih mogao prepustiti nekom da to učini po svom...

Danas je moj poseban dan!

Bio sam kod oca, razgovarali smo dugo, otvoreno, o svemu.
Na odlasku rekao mi je "VOLIM TE SINE, NE DAJ SE, JER ZNAM DA VRIJEDIŠ"

Morao sam se vratiti s kapije i poljubiti ga
"AJD NEK I TI TO JEDNOM KAŽEŠ!"

Otišao sam, gledao je za mnom.
To konačno priznanje pogodilo me.
Po prvi put u životu!

Jasno, lik s ovakvim profilom zasigurno ima razloge što je isti takav..!
I onda, kad se na trenutak zanese ugodnim dijalogom shvati, nisu drugi krivi što se po tko zna koji put javlja ona tjeskoba iznutra, što razgovor završava uvijek na istom mjestu... Nismo ravnopravni u startu i ja to razumijem! Niti nastupu dajem težinu upravo zbog tog...
Jer ne shvaćaju kako ja ovdje ne tražim njihov dah, već svoj!