silom prilika

Zamisli samo lika koji godinama stavlja interese drugih ispred vlastitih, umotanog u bezbrižno samoodricanje jer mu nema potrebe kititi se raskošnim perijem i krpicama, jednostavan je i skroman. Usput se konačno susretne s prestankom života kakvog poznaje, promijeni najmanje jedan il dva konfekcijska broja, pošto ga stislo sa svih strana, omršavio, gleda sebe istrošenog i ofucanog, ostala je samo blijeda slika onog što je nekad bio.. i taj brutalan susret s činjenicom da ono malo što mu preostalo pere i pegla sam... Pa pita sebe gdje mu se izgubio sjaj, iščijalo perije, čime bi se mogao zaogrnuti da se opet osjeća dobro, ljudski, sigurnije, samouvjerenije.. dostojanstveno prije svega? Možda kakva lijepa krpica, nekakvo uglađeno perce pripomogne privući pogled nove žene u svoj život?
Da, vrijedi pokušati biti ono što u stvari zaslužuješ! :)
Mislim... bilo bi tako lijepo kad bih mogao prepustiti nekom da to učini po svom...

Umjesto komentara, ostavljam Edu Popovića :
"Na početku puta a to je u listopadu, bio je bircuz. Blues je šibao unutra. Bili smo vajnšmekeri i zvali su nas motriteljima visina. Bilo nas je.
I bi tako vjekove i vjekove.
Ali, tada nas obuze DUH LJUBAV FASSBINDER i zamagli nam vidike.
Obuze nas smutnja i rodi se mješanje , koje je čežnja.
i pošli smo u potragu.
Tražili smo jeku. "

Hvala na nekomentaru corronamaior!