EU - ROPE

Ccc, nije malo kasno za kavu?

Hm

Svaki put kad polijecem iz zg ili slijecem u nj, iznenadim se kako je malen. Mali cvarcic podno medvednice.. Dok sam iznad njega napinjem se naci centar, pa moj kvart, i tako su blizu, i sve je na tako malenoj povrsini, pa jos nesto rastrkanih naselja okolo, ma jedva vidljivo.

U odnosu na neke gradove, recimo London kojeg avion nadlijece i nadlijece i kamo god pogled seze sve je grad. London je povrsine kao hrvatska, tu negdi, a zg je jedan mali kvart.

Cvarcic u kojem se skoro svi poznamo. Kazu da se preko najvise cetvrtog poznanstva moze doci do americkog predsjednika. Daklem, ni svijet nije bas velik.

Mali moj zg-ic :)

Davno sam gledala film o nekakvim sindikalistima, ali se ne mogu sjetiti ničeg osim ideje u samom filmu. A ta je da ako želiš nešto promijeniti moraš se ubaciti među protivnike, živjeti s njima, postati kao oni i djelovati iznutra.

Moraš ući u njihovu kuću, shvatiti kako oni fukncioniraju, razumjeti ih i onda nametnuti/nametati svoje. I čini mi se da nema druge. Djelovanje izvana nema smisla.

Zato mi njurganje protiv (opet ja o 'protiv') nečega nema smisla. Zasuči rukave, školuj se, razvijaj, dostigni one protiv kojih njurgaš, budi dio njih i onda se i dalje drži svoje ideje, prerasti ih, ako si faca. Bori se za moć, i kad je dobiješ, e tada budi onakav kakav si rekao da treba biti.

No, većina ljudi koja i krene tim putem kad zadobije moć zaboravi pošto su došli. A možda su došli samo po moć, a ne nešto i promijeniti.

Evo, naišla sam na internetu i rješenje za globalne probleme, kako konstruktivno biti protiv:

Velimir Gašparić

http://2012-transformacijasvijesti.com/opcenito/ono-smo-sto-mislimo

Ovo u tekstu napisamo velikim slovima izdvojima sam jer je tu tajna svega.

"....ako smo skloni smatrati se žrtvom, žrtvom ćemo i postati. I: ako vjerujete da
možete, onda zaista možete.
Stvaranje zbilje događa se na mnogo razina. Ukupni zbroj međudjelovanja pojedinaca
nakuplja se u kolektivnoj svijesti čovječanstva. Svaka živuća vrsta ima kolektivnu
svijest s kojom su povezani svi „pojedinačni” pripadnici te vrste. Kolektivnoj
razini neprestano dodajemo naše misaone obrasce te imamo pristup drugim obrascima
s kolektivne razine. Proces je dvosmjeran. Dajemo i primamo.
Znanstvenici su ustanovili postojanje nečega što se naziva „sindrom stotog majmuna”,
o čemu sam pisao u drugim knjigama. Otkrili su da jednom kad određeni
broj pojedinaca unutar neke vrste nauči nešto novo, odjednom to mogu učiniti i
ostali pripadnici unutar iste vrste a da im to nitko nije pokazao. Čine to sasvim
instinktivno. Premda postojeća znanost ovo ne može objasniti pomoću svojeg neviđeno
ograničenog svjetonazora, proces je vrlo jednostavan. Jednom kad određeni
broj jedinki unutar neke vrste prenese to novo znanje na kolektivnu razinu, dosiže
se točka „kritične mase”. To znanje postaje dovoljno moćno u kolektivnoj svijesti da
mu mogu pristupiti svi ostali pripadnici odnosne vrste. Podešavanjem na vibraciju
(misaonog obrasca) koja sadrži to znanje, oni će znati kako nešto učiniti a da im
to nitko nije pokazao jer ih vodi taj misaoni obrazac. Nazivamo to instinktom ili
nadahnućem, iako se, u stvari, radi o ugodavanju na vibraciju (frekvenciju) koja tu
informaciju čuva.
Sve što sam rekao o pojedincu koji stvara svoju vlastitu zbilju na isti se način može
primijeniti na kolektivnu ljudsku svijest. Ona odražava ukupni zbroj ljudskog razmišljanja,
ukupni zbroj onoga što čovječanstvo kao cjelina misli o sebi. Ukoliko čovječanstvo
ne mari za samo sebe, ako se ne voli i ne poštuje, ono će stvoriti takvu zbilju
na ovom planetu. Privući će fizičke manifestacije načina na koji promatra vlastiti
osjećaj vrijednosti i sposobnosti. Jedino što, ovoga puta, magnetski plašt nije prebačen
preko samo jedne osobe nego preko čitavog planeta. Time se stvara globalna
zbilja.
Pogledajte posljedice ovog procesa u našoj svakodnevici. Čovječanstvo kao cjelina
ne želi preuzeti odgovornost za ono što se u svijetu događa. Kada nešto pođe po zlu,
čujemo kako netko viče: „Što će se poduzeti po tom pitanju?” Rijetko kada odgovornost
prihvaćamo sami. Draže nam je žaliti se na političare i bankare, ali većina će
ljudi radije pustiti da drugi upravljaju svijetom nego da sami prihvate odgovornost
za vlastita djela. Takvi misaoni obrasci prevladavaju u kolektivnoj svijesti, što je, dakle,
stvorilo tu zbilju na kolektivnoj, svjetskoj razini. Kolektivna svijest iznjedrila je
odgovor na želju da to „učini netko drugi” tako što je okupila energetska polja – ljude
- koja će ustrojiti tajnu mrežu koja sada upravlja životima svakog od nas. Dobili
smo što smo i tražili, ili što smo „zamislili”. Ista je stvar s religijama. I njih su također
stvorili misaoni obrasci kolektivne svijesti, poput medija i drugih institucija koji se
koriste strahom i krivnjom u svrhu manipulacije i kontrole.
Oni odražavaju, kolektivno, ono što milijarde ljudi čine svakoga dana svoga života.
Služe se strahom i krivnjom kako bi postigli ono što žele. Promatrajte sebe nekoliko
dana i vidjet ćete koliko puta vi (i drugi) koristite strah i krivnju da biste kontrolirali
neku situaciju. Činimo to nesvjesno, a takav stav prenosimo i na našu djecu. Sto im
ono najčešće govorimo?
„Nesretnice jedan. Ako to opet učiniš, dobit ćeš šamar. Čekaj samo da tata dođe,
požalit ćeš ovo što si učinio.” (Strah)
„Nesrećo jedna. Kako si to mogla učiniti svojoj mami i tati? Zašto nas tako unesrećuješ
i žalostiš? A koliko smo ti toga pružili.” (Krivnja)
Ovo su tek mali primjeri načina na koji se kod djece služimo strahom i krivnjom.
Ona zarana uče isto činiti drugima. Do trenutka kada prijeđemo prag svijeta odraslih
i međuodnosa što tamo vladaju, upotreba straha i krivnje u svrhu kontrole i
manipulacije postala je već umjetnost. Mogli bismo si za to dodjeljivati medalje!

NA TAJ NAČIN OVI MISAONI OBRASCI SU ZAVLADALI KOLEKTIVNOM SVIJEŠĆU I STVORILI KOLEKTIVNI
FIZIČKI ODRAZ ISTOGA – RELIGIJE I DRUGE INSTITUCIJE KOJE NAM GOVORE ŠTO DA RADIMO I KOJE
NAMA UPRAVLJAJU POMOĆU STRAHA I KRIVNJE. PONAVLJAM, STVORILI SMO IH SAMI. ODRAZ SU
NAS SAMIH, BAREM U KOLEKTIVITETU. DOBRA JE TO VIJEST, ZATO ŠTO IMAMO MOĆ DA UKLONIMO
TU SVJETSKU MANIPULACIJU UKLANJANJEM NAŠIH VLASTITIH MANIPULACIJA.

Takva preobrazba ljudske percepcije od iznimnog je značaja za budućnost ovog
planeta i svijeta kojeg ostavljamo svojoj djeci. Sklonost čovječanstava da okrene glavu
na drugu stranu i ne zamara se takvim stvarima tijekom tisuće je godina omogućila
razvijanje jedne strukture koja danas samo što nije stvorila svjetsku fašističku diktaturu.
Fašizam je skončao s Adolfom Hitlerom? Da bar. Isti takav mentalni sklop upravlja
tajnom svjetskom vladom koja, iz minute u minutu, manipulira ljudskim umom
da ovaj prihvati centraliziranu svjetsku tiraniju. Ta se tiranija zove Novi Svjetski Poredak
i, ukoliko se ne probudimo iz našeg duhovnog mamurluka, on će se manifestirati
kao svjetska vlada; središnja svjetska banka i valuta; svjetska vojska i mikročipirano
stanovništvo povezano s globalnim računalom. Ako netko od vas misli da je ovo smiješno,
nakon sljedećih nekoliko stotina stranica možda vam skinem smiješak s lica.
Svim tim stvarima zapanjujuće smo blizu. Vrijeme je da odrastemo i protrljamo oči.
Dok budete čitali priču o tome na koji su način manipulirani vaši životi i život
ovog planeta zamolio bih vas da se prisjetite kako smo svemu tome pridonijeli sami.
Ljudi čija imena navodim i događaji koje opisujem samo su ogledala koja ljudskoj
rasi i Zemlji vraćaju odraz naših unutarnjih misaonih obrazaca. Ovaj je svijet samo
oživotvorena čovjekova misao. Kada spoznamo što su ti negativni obrasci i uklonimo
ih, promijenit će se naša stvarnost, ali i svijet. Ali ne prije.
Sve počinje od nas, a s nama i završava."

Znači, krenuti treba od sebe i od svojih ponašanja i osvijestiti koliko to ponašanje utječe na kolektivno svjesno. Mijenjati sebe, nema druge.

Neki dan bio blog o tome kako moramo ustati protiv nečega.. Mislim, kapitalističkog iskorištavanja. Danas, vidim, govori se protiv vjernika, protiv vjere..

Još nakon ovog prvog 'protiv' razmišljala sam si: kakva je to borba PROTIV nečega? Kakva je šansa za uspjehom borbe PROTIV nečega? Mene moji odgojili, a imam i takav program, da jednostavno ne razumijem to PROTIV. Slično je s NE VALJA. Da, i?

Što nudimo kad smo PROTIV? Za što se netko može uhvatiti ako tražimo od njega da bude - PROTIV? Pomišljam na one akcije u Zagrebu gdje smo se borili PROTIV Horvatinčića (nije zaslužio niti veliko slovo), ali nismo rekli što želimo umjesto toga. Borili smo se protiv i u onome - Stegnite vi remen - bando lopovska.. I - što je tu afirmativno? Imamo samo taj PROTIV!

Tako i ateisti. Oni ne vjeruju u Boga, i PROTIV su vjere i vjernika, kako vidim. Pih. I kaj s tim ako su oni protiv? Ništa, jer ne nude ništa drugo. Ne nude niti sami sebi. Niti ne vide nešto drugo. Oni koji su tvrdili da je Zemlja ravna ploča, imali su barem tu ideju. Jedni misle ravna, drugi okrugla. To mi je ok. Ali biti protiv da je okrugla, a nemati ideju kakva zapravo jest, to mi je u najmanju ruku - skučeno.

Stari je lijepo napisao ideju socijalističke revolucije: TVORNICE RADNICIMA. To je jasna, afirmativna poruka. I nije čudo što je revolucija uspjela jer je ljudima bilo jasno što se želi postići. Ali biti PROTIV nečega, a nemati viziju ZA što, izgubljena je bitka unaprijed. Jer ne postoji smjer u kojem treba ići. Može se lutati kao guske u magli, vikati, i - niš.

To mi je kao ono: ne znam što hoću, ali znam što neću. Da, i kaj to meni govori? Ili njemu samom? Niš. Nema smjera, i nema tu sreće.

Ne znam kak drugi. Ja da bih radila neke poslove, moram se 'uštekati'. Bolje reći 'preštekati'. Različiti poslovi mi zauzimaju različite dijelove mozga, valjda, i trebam biti za njih u različitim stanjima. Kakva god to stanja bila. Ima sličnih poslova, a ima ih bome u koje mi se teško preštekati. Kad se uspijem preštekati, nije mi problem raditi ih, ali mi za preštekavanje treba vremena.

Imam redovni posao i dva honorarna. Unutar samog redovnog posla postoji čitav spektar tih radnih razina. Za neke poslove moram biti udubljena, koncentrirana, i tada ne mogu misliti na poslove tipa - peglanje. Tad je ono - pustite me na miru dok ovo ne riješim jer sam zaronila. I kad riješim, izlazim iz tog stanja i mogu opeglati što treba. Pod peglanjem naravno mislim na rutine koje obavljam primozgom. Ili leđnom moždinom.

Za honorarne poslove moram se isto preštekati. Za jedan manje, za drugi više. I zato čekam da mi se nakupi malo više takvog posla jer kad se preštekam da sve odvalim u komadu. I tad sam temeljita, bez ostatka.

Neki ljudi to jednostavno ne kuže. Ili su uvijek u istom stanju pa si biraju takav posao i način života gdje se to od njih ne zahtijeva, ili se s lakoćom preštekavaju.

Upravo se moram preštekati u maljanje stana.

Jučer sam opet dijelom jednog uha slušala tv. Bio je zanimljiv razgovor s tipom koji se javio da bi kupio Vjesnik. Pitao ga voditelj - što mislite zašto ste jedini koji se javio na natječaj? A ovaj ispali - vjerojatno zato što Vjesnik nema nekretnina. Katastrofa! No o tome sam već pisala kako domaći 'bizmismeni' vide samo nekretnine, to im je domet. Ako nema nekretnina, stvar ne vrijedi.

Ovaj tip je navodno dobio odbijenicu, ne kužim sad, ali je još uvijek u igri koliko sam shvatila. Pita ga voditelj - ako ne upali Vjesnik, pa kupite Novi list, i on je u krizi. Ne, veli ovaj, ja želim kupiti Vjesnik. To sam si zamislio, i to želim napraviti. Imam neke svoje duhovne razloge. Kaže čovjek - duhovne!!

Veli voditelj - zašto ne pokrenete vlastite novine ili neki medij? Ovaj kaže, nisam zainteresiran, želim spasiti Vjesnik.

A najviše mi se dopalo kad ga je voditelj pitao - koliko ljudi treba da bi kuća Vjesnik normalno funkcionirala, jer ovaj ima obvezu dvije godine nikoga ne otpustiti. Sad ih ima stotinjak. Tip odgovori: razgovarao sam s više stručnjaka (!!!) i oni su procijenili da bi broj (ne znak koji, negdje oko 70) bio optimalan. E, čovo pitao stručnjake!!! Platio agencije da mu procijene koji je model najbolji.

I sam za sebe kaže da nije stručnjak u novinarstvu, ali zna koga će pitati. Spreman je pitati!! Eeeee...

I sad ovi naši ga odbiju!!!! Ne mogu vjerovat! A konačno jedan koji pita stručnjake i ne misli da sam sve zna..

Kad ovakvi budu prihvaćeni, to će biti znak da Hrvatska ide prema gore. Ali - još niš :((

Kaže meni moja voditeljica: svatko ima svoju temu. A to je ono što mu kroz život - ne ide. To je onaj dio života u kojem kako se god postaviš, što god napraviš, jednostavno ne ide. Ali kroz tu temu rastemo, kroz nju učimo. A učimo tako da nas boli. Kad ne boli, spavamo.

Njezina tema su djeca. Moja tema su - partneri. Nečija tema je novac. Ili posao. Ili nedajbože zdravlje. I roditelji mogu biti tema. Pričala mi je o svojoj temi i kako se ona nosi sa svojim problemima. Prihvatila ih je, jer je eto to njezina tema, i ne da se. Bori se. Divna žena!

I kaže mi: prihvati i ti svoju temu, ne očekuj čuda na tom polju, i mali pomaci su velika stvar. Druge teme su ti ok, i nemoj ih kvariti misleći da je u njima problem ili širiti problem na njih. Drži se svoje teme. To ti je karmički dano, ovaj život živiš kako bi tu temu riješila, prigli to i obavi to. Najbolje što znaš. Čista srca.

Nije baš nekaj čuti da nekaj ne ide i da ne bu išlo. Barem ne lako i jednostavno. Ali, opet, olakšanje je znati u kojem grmu leži zec. Jer su karmičke karte ovog puta pale tako. I ako do kraja života ništa ne postignem, eto, tako je ispalo. U prošlom životu mi je bila neka druga tema. U sljedećem neka druga. Možda i ista.

Hja, to je kao kad se rodiš bjeloput pa ne smiješ na sunce. Pa se čuvaš i živiš s tim.

Spadam među ležernije. Onak, ne živciram se baš previše. Čak niti oko stvari oko kojih bih trebala. Možda sam i nemarna. Ali eto živim, čak dosta dobro. Nekako pokušavam bacati težište na bitne stvari, a ne gubiti energiju na nebitne, ili manje važne.

I tak ja krenula na more, a nisam provjerila imam li ključeve. Jer su mi uvijek i oduvijek u torbi koju nosim svaki dan. Veselim se dugom vikendu, putem pjevušim, klinci uživaju, ma idila prava, vrijeme za poželit..

Sparkamo se mi pred zgradu, i ja u torbu po ključeve. Ali - nema. Nema ključeva?? Pa gdje su? Zbunj. Ostali u ZG? I kaj sad?

Sva nemoćna sjednem na štenge i mislim si. Nitko nema rezervne ključeve u mjestu, a već sam odavno sama sebi obećala da ću to napraviti. Da barem ima... A nema nikog u zgradi, mi jedini. Vise mi rezervni ključevi u šupi susjede, ali za njih moram otvoriti haustor, a nemam ključ od haustora. Ključ od haustora ima čovjek od kojeg sam kupila apartman. Ali s njim ne razgovaram. Dakle, rijetki su ljudi s kojima se pokvačim, ali s njim se jesam. PA kako i ne bih.. Proda mi stan ne baš jeftino, a stan još nije bio dovršen. Platila sam cijenu gotovog stana. Ali on se ubrzo oglušio o to 'gotovog' i počeo mi naplaćivati svaki korak koji je još morao napraviti. I jedan da dan mi je došao naplatiti - utičnice i prekidače za struju. Ja ga gledam i ne vjerujem. Kako to mislite - utičnice? Zar se stan prodaje bez utičnica?? Da, ali ovo su posebne utičnice... moš mislit kak su posebne.. Ne dam novac za utičnice. Jer sam ih već platila. I on se razljuti. ON se razljuti! I tako smo prekinuli druženje.

A on sad jedini ima ključ bez kojeg ne mogu. Pa si mislim kako otići do njega i pojesti govno. No, on može reći - ne dam ključ. Eto, to mi i treba kad se sukobljavam. I požalim taj čas što nisam nekako drukčije riješila te utičnice. Ali znam da sam u pravu i da je tip konjina. Ok. No, trebam ključ.

Ima još jedna osoba koja ima ključ od haustora. Susjeda kojoj roditelji žive negdje u blizini, ne znam gdje. Imam njezin broj telefona jer je ona predstavnik stanara. Ali.. niti s njom ne razgovaram. To mi je isto nerazumljivo. Nerijetko naletim na ljude, uglavnom žene, koji me iz nekog neobjašnjivog razloga ne mogu smisliti. Na prvu. Ne poznaju me, ne znaju ništa o meni, ali ih iritiram. Samom svojom pojavom. Obično ih niti nešto ozbiljno ne primjećujem dok ne počnu po meni drvlje bacati. Nešto poput Vege ovdje. Tak je i ova susjeda mene uzela na zub. Ona je odlučila mene naučiti kako se živi u zgradi, jer ja ne znam. Ona je sa sela, ja došla iz grada, ali eto ja ne znam. Ja recimo ne znam da se štrik za veš ne smije razapeti među drvećem kad perem plahte i šlifere, jer to nije 'gradski'. A to drveće je iza zgrade i ionako štrik nitko ne vidi osim nje. Zatim ne znam kako se vrt treba držati, jer njoj se ne sviđa moj vrt u kojem raste bez reda. Nije uredan! Smilje, lavanda, timijan, ružmarin ne rastu u gredicama, nego su raštrkani! A i kakav sam to kamen stavila na terasu! (I to je bio predmet rasprave s bivšim gazdom jer mi nije dovršio terasu pa sam sama morala). I sad se njoj ne sviđa moj kamen! A tek ograda? Pustila sam pasifloru da oplete žičanu ogradu, kak sam se to usudila bez pitanja? U svojem dvorištu? Koje sam uredno platila?

I tak ona mene pere, te ovo te ono. I kak se ona žrtvuje da nama svima bude lijepo u zgradi, a ja eto imam to što imam krivo. I odskačem od sviju. Aha. Dok jednog dana nisam popizdila i rekla joj nek mi se više ne obraća. Jer ja njoj ne namjeravam polagati račune. I ONA se naljutila!

Dakle, takva ima ključeve. A ja pred vratima sjedim na štengama i mislim. Kaj sad? U ZG po ključeve? Neki od prijatelja su još u ZG i polaze uskoro, možda bih mogla nekog zamoliti da mi uzme od kuće ključeve, ali ni u ZG nitko nema rezervne ključeve mojeg stana. Šit! Pa uopće nemam back-up ni tu ni u ZG. Propalo mi 4 dana mora. Jedino da se uselim preko noći nekome, i ujutro za Zg. Ili odmah.

Sjedim baš jadna, gledam u mjesec. Je li bio mjesec sinoć? I u jednom času mali povikne: mama!!! Kaj? Gle, ključevi! Gdje su bili? Ma nešto sam brljao po pretincu auta i zapela mi špaga za prste, a na njoj ključevi!

Znate taj osjećaj? Koje olakšanje!! Evo, još uvijek se zahvaljujem nebesima i svima gore što su ti ključevi zapeli sinu za prste.

Naknadno sam uvidjela da tu u ladici u stanu imam rezervne, znači u ZG nije bilo ključeva. I što sam naučila? Rezervne ključeve svuda podijeliti.

Uh :))

Drago mi je da me ljudi zovu kad me trebaju. I posebno mi je drago kad i ako im mogu pomoći.

Neki dan me zove jedan, ne znam točno u koju kategoriju spada. Nekakav kao prijatelj. A zapravo me zeznuo gadno. Pa sam ohladila prema njemu. Ali eto on me zove jer me treba.

Naime, ulovila ga policija da vozi na lož ulje. A ja znam da u životu nije natočio diesel u auto, jer je to protiv njegovog uvjerenja. Nekakvog žicarskog i žniračkog uvjerenja. I stalno nekaj kemija s tim lož uljem, auto mu ima miris po lož ulju, i već on sam ima miris po lož ulju od tih silnih pretakanja.

I ja sam imala diesel i točila sam samo diesel. Jer mi je to normalno. I neupitno. A on ne. I sad nakon hrpu godina ga ulovi policija, a ulovili ga jer se opustio. I iz čistog njegovog nemara.

E, sad, zove on mene, jooj Coco, pomagaj. Nisam ga odmah poslala vrit nego sam ga malo pustila nek se muči. A on meni objašnjava i ispričava se kak je on u biti dobar i kak on to nije zaslužio. Jer je kazna 15000 kn. A našli mu da ima solvent yellow 124 u tolikoj količini u gorivu da je nedvojbeno čisto lož ulje u rezervoaru.

Pitala sam ga: jesi uštedio više od 15000 kn kroz sve te godine u kojima si točio lož ulje? Ooo, da, jesam, veli on sav sretan. Znači u plusu si, velim ja.

I tak, osjetila sam da sam ga razočarala. Ali fakat ne vidim zakaj bi pomogla nekom takvom.

Udaje mi se cimerica. Pripreme traju već dulje vrijeme. A ja čujem, htjela ne htjela. Lijepo mi je to da se s toliko pažnje priprema vjenčanje. Svaki detalj je razrađen. No, razaznajem kako sve ona vodi, a njezina muška polovica sudjeluje onako preko volje, pa pola toga zaboravi što mu je ona rekla, pa se ona ljuti, i tak.. kao da su u braku već dulje vrijeme.

Isprobavanje vjenčanice, geliranje noktiju, pozivnice, pa nešto što se dijeli svakome na vjenčanju, buket, haljina za poslije ponoći, vrste vina, jelovniiiik osamstota verzija, aranžmani na stolu, doma, kod nje, kod njega, ružmarin, nemam pojma kaj još sve ne..

A sjećam se svojeg vjenčanja. On je dao sašiti odijelo, ja kupila neki kompletić u butiku, i nas četvoro otišlo k matičaru, i nakon toga na večeru. Mislim da je bila janjetina. Nas dvoje i dvije kume. Jer nismo našli nekog muškog kuma. Ajd, prstenje smo imali. To je bio naš dan i nije nam se dalo zezati. Naknadno smo familiji poslali obavijest da smo se vjenčali. I neki su fakat popizdili. Ne kužim zakaj. Barem nisu morali poklon kupovati.

Da su mi starci bili živi radi njih bismo nekaj složili. Ovak je bilo bez veze, za neku daljnju rodbinu koju niti ne viđam.

Ma zapravo ne kužim taj cirkus oko vjenčanja. I to upakiravanje (mlade) u neki oblik koji je tada i više nikada. Mlada smršavi za taj dan, navuče na sebe neku kreaciju broj premalu koju inače nikada ne bi, složi frizuru prema holivudskim uzorcima (doduše, onima prije 40 godina), make-up kakav nikada ne stavlja.. I pitam se: kak to mladoženja preživi? Pa oženi neku koju nikad prije nije vidio. A bome niti ne bude poslije.

Fora su mi vjenčanja pod vodom, u špilji, u zraku, i tak.. Tam su ljudi baš onakvi kakvi jesu. A ne maskirani u nekakve likove iz američkih sapunica.

Kad sam već pri temi, jel, onda i par riječi o ljudima koje nazivam 'guzicama'. Imam kao primjer jednog susjeda. Bila sam zadužena u zgradi za pregovaranje oko renoviranja, mijenjali smo krov i žbuku postavljali. I trebalo je dobiti pristanak svih stanara.

Većina je pristala, ali jedan ne želi. E, ali neće on direktno reći - gle, ja ne želim zato i zato pa da nađemo zajednički nazivnik, ili ne, nego bi se on malo igrao mačke i miša. Pa bi tako jedan dan nešto rekao, kroz prozor, i onda bi zatvorio prozor. Nije htio čuti odgovor. Onda bi se skrivao. Ali zavjese prozirne i vidim ja njega kako viri iza zavjesa. Za neko vrijeme bi rekao suprotno od onog prije. I opet prekida komunikaciju, ne želi čuti odgovor. Zatim je obilazio susjede i njima govorio nešto treće, a sve u svrhu miniranja akcije. Jer njemu je naravno stalo da se promijeni krov i ožbuka zgrada, ali....

I tako je on stvarao problem dok se jednog dana nije otkrio. Zapravo ga je mučilo koliko će biti moja provizija za taj posao. A ja mu velim: Sused, meni se ne da s tim zezati, ajde vi to preuzmite ako mislite da je neka korist u pitanju. E, ali on opet neće. Nije lud, lakše je zezati iz pozadine i mutiti vodu i pričati kako ću ja sad mrknuti neku lovu.

Eto, takve ljude nazivam guzicama. Koji samo prigovaraju. Jednosmjerno. ALi ne bi prstom pomakli u nekakvom smjeru rješavanja nečega. Jer za to naravno nemaju petlje. Niti znanja. A iza svega se krije samo zavist.

Link

Ima link neke veze :)

Vrti mi se ovaj link često u glavi. A pogotovo kad naiđem na blogu na nekakav zapis od kojeg ostane gorak okus. Da baš ne velim - koji zasmrdi blog. Jer se netko evo ovdje 'oslobodio'.

A to su blogovi u kojima se nekog olajava. I to rade uvijek jedni te isti. I ti isti tvrde da nisu takvi u realnom životu, ali kao ovdje u virtualnom je to dozvoljeno. Oni su se ovdje oslobodili. Jer su uspjeli preko ustiju prevaliti neke riječi, koje si ne smiju priuštiti u realnom životu. Ovdje s lakoćom izvrijeđaju nekog nepoznatog. Poznatog ne mogu jer znaju da su to bića od krvi i mesa. A za ove druge ne znaju, jel. Jer možda nisu. Možda su roboti, ili androidi..

Ok, oni zasmrde blog, a neki se onda valjuškaju s guštom u tom smradu. Neki nesigurni pak ne znaju je li to sad neka nova fora pa je to in, i prihvate tu igru jer im iz nekih razloga imponira. Valjda misle kak su face.

A ja to vidim ovak. Ljudi koji imaju problema s postavljanjem granica u realnom svijetu, koji ne znaju i ne mogu nekome reći na lijep i ugodan način u lice nekakvu primjedbu ili negativnu kritiku, a da to bude konstruktivno, nakupljaju u sebi jad. Jer bi oni rado 'njemu rekli kaj ga ide', ali nemaju petlje. Bio to roditelj, prijatelj, šef, partner, bla. U pitanju je njihova komotna pozicija, biti na 'safe side', a možda i nešto više. A možda i smrtni strah.

I onda jedan takav koji je neki mali potrčko na poslu, doma manji od makovog zrna, prepun nesigurnosti, netko tko živi život koji nikako ne želi ali se ne zna ispetljati, dođe ovamo i odjedanput se oslobodi. A joj. I onda to liči na ovo kakav blog imamo. S nekoliko 'oslobođenih', sačuvaj me blože...

Ma nek si oni budu oslobođeni, iako bih ja radije da se oni oslobode u reali, a ne ovdje, za njihovo a i moje dobro, jer od ovog ovdje nemaju baš niš.

No, presmiješno mi je, tj. bilo bi da nije otužno, to što oni mene uvjeravaju kak ja nisam oslobodjena. Kak sam stisnuta, ili već kaj..

Ipak, drago mi je da blog nekima pomaže makar da se ovdje osjete važnima. Jedino je žalosno što za to moraju nekome stati (srati) na glavu. I toplo se nadam da će završiti bolje nego ovi u filmu 'Oslobađanje'.

Pretvorila sam se u sjedilicu. Sjedačicu. Evo, već tjedan dana na godišnjem, a ja sjedim li ga sjedim. Za kompom. Morala sam nekaj napisati za posao. I to mi je godišnji! I što sad radim? Opet sjedim. A sjedim iz protesta jer sam se upravo htjela dići i otići u šetnju, ali je počelo puhati i zahladilo, brrrr..

Zapravo otkud riječ - usidjelica? Je li od sjedenja? Onda bi bilo usjedjelica. Valjda uz more ima najviše takvih, pa su postale po ikavici - usidjelice. To su one koje umjesto da traže mužjake - sjede. Dok druge love. Ili su ovi uz more otišli na more, a žene ostale same sjediti. Jer nemaju što loviti.

E, i ja sam lovac, ne mogu reći da nisam. Ali sam s godinama razradila taktiku zamki. Ne lovim ja više trčeći za nekim. Ne, ne.. Ja postavim zamku, i čekam. I sjedim. I sijedim. I tako sam postala usijedjelica. I dobro je što sjedim. Loše što sijedim. A stvari iđu. Sve je relativno.

Sjedim, a stojim. A vjetar ide..