EU - ROPE

Imam jednu kolegicu koja hoda okolo i žali se. Meni se žali na šeficu, na druge kolege, a drugima ide i žali se na mene. I tako provede velik dio dana objašnjavajući krivima kako je onaj tamo ovakav ili onakav. Kad mi uđe u ured, i počne 'opet mi je...' , ja odmah u ignore mode. Klik. I nemam pojma kaj je dalje bilo. I radim svoj posao.

No, nije ni meni svaki dan praznik, pak sam joj jedanput rekla - a zakaj ne odeš šefici i sve joj to veliš kaj si sad rekla meni o njoj? Ona me pogledala kao da mi nisu sve na broju. Okrenula se i odmah otišla do druge kolegice reći kako 'sam joj ja opet...'.

Bila mi je slatka jedanput. Veli ona: bila je šefica kod mene i rekla mi da ti velim da napraviš to i to. Naravno, rekla je to tonom žrtve, jadna ona, sad ona meni mora to prenostiti, a vidim da joj je neugodno. A ja da joj pomognem jer vidim da ne zna s ljudima, velim: To nije tvoja kompetencija, trebala si reći šefici da nisi u poziciji mi to reći. I implicirat nek mi to sama veli. Pa ona te se boji! - ispali ova. Jel?

Osobno volim znati gdje sam. Pa postavljam pitanja. I podpitanja. Dok si ne razjasnim. Tako kad mi šefica nešto kaže da napravim, moram provjeriti razumijem li točno što ona želi. Problem nastane onda kad ona ne zna točno što želi, i očekuje valjda da ja to raščistim. Nema problema, budem, ali nek onda tako stvar bude i postavljena. A ova moja smiješna kolegica u toj situaciji obilazi nas jednog po jednog i kuka kako joj je šefica dala zadatak, a nije joj jasno što točno treba napraviti.. Jooj!

Zapravo sam htjela pisati o ogovaranju. To mi nikad nije bila draga stvar. Ne da mi se. Ne osjećam se dobro. Ne volim kad mi netko dođe i počne kak je onaj ovo, ili ono, ili 'opet..' Zakaj ja trebam dobiti porciju bijesa namijenjenu nekom drugom? Nek si ju istrese tam di ju je trebal istresti. Ne zna kako? Nek ide učiti. Postoje provjerene tehnike. Pogotovo oni koji misle da sve znaju imaju puno na tom području za naučiti.

Isto tako vidim da takav moj način mnogi ne kuže. To moje da svakome velim kaj ga ide. I da to ne nosim dalje. Ne da mi se. Moj mozak ima puno zanimljivijih preokupacija nego premetati kak je meni netko ovo ili ono.. A ljudima velim na fini način. Točnije, na način za koji mi pokažu da im je prihvatljiv. Ako su oni fini prema meni, i ja sam prema njima. Ali ako su bezobrazni, mogu i ja biti.

Ako mi se da. Ne zato da im vratim istom mjerom, nego zato jer oni komuniciraju na taj način i ne razumiju drukčije.

(generacijo, sjećate li se tog izraza?)

Jučer šetam gradom i gledam izloge. I tam u nekom izlogu u Masarykovoj, neki fensi dućan, haljina košta recimo 1500 kn, a torba 4500 kn! Gledam torbu, i ništa na njoj mi nije za past u nesvijest od ljepote. Nije niti nešto posebno. Jedino mi je cijena za zmantat me. 4500 kn! Za torbu! To mi je suludo.

To s tim torbama je relativno nova izmišljotina. Pametna izmišljotina. Jer - za haljinu cepnu par tisućica kuna, ali haljina treba i lijepo stajati. A haljina koja lijepo stoji - u kojoj vidimo ženu, a ne haljinu, jel - nije lako napraviti. Pa onda broj treba potrefiti. Pa ako ima cijeli raspon brojeva, pojavit će se dvije koke u istoj. A ako ima samo jedan broj, taj nikome ne paše. Dakle, riski je prodavati haljine.

Je, ali torbe nemaju po brojevima i ne postoji opasnost hoće li nekome lijepo pristajati. Tim više nema razloga za tako visoku cijenu. Uz tako niski rizik. Torba košta kao kožni dvosjed. A ipak ima manje kože u njoj. A bome i manje sati treba za napraviti je. No da, potpis se plaća. Moš mislit! Čista pljačka!

Dosad sam ja bila ta koja je iznajmljivala. No, sad sam prvi put u situaciji da ja budem unajmljivač. Jer mi je tako ispalo najzgodnije. Naime, unajmila sam poslovni prostor part-time, jer mi ga se ne isplati držati full-time. A s najmom je uvijek dobro jer mogu unajmiti prostor na lokaciji koja mi se sviđa, a vlastiti prostor je tamo gdje je.

Koliko kužim, u današnje vrijeme za poslovni prostor najvažniji je parking. Bez parkinga ni ne moraš imati prostor. Dakle, bio mi je važan parking, bilo mi je važno da je ulica neka za koju svi znaju da ne moraju koristiti GPS do mene, da je koliko toliko u zelenilu, i da je prostor miran. A opet, da je blizu tramvaja.

I našla sam takav prostor. E, ali pošto je to part-time, ne mogu urediti prostor onako kako bih ja htjela, nego moram u dogovoru. Pak sad pregovaram što ćemo staviti ili maknuti iz prostora, smijem li vješati slike i koje, koliko mi stolaca treba i tak, hrpa sitnica. Koje moramo uskladiti. Koje inače ja drugima diktiram.

I baš se osjećam neobično, još jedno novo iskustvo.

Ovo razmišljanje sigurno ne spada sim, ali kaj onda.

Neka rečenica, izrečena onako usput, promijeni svijet. Otvori stotine vratiju. Pa sam i ja neki dan čula jednu takvu rečenicu.

Radi se o stanicama raka na kojima provodimo neka istraživanja. Ne znam koji je točno put tih stanica, ali znam da te stanice provedu neko vrijeme kod nas, razmnožavaju se itd. A mi ih koristimo.

I tako je netko spomenuo na jednom sastanku da neke xx stanice raka više nisu dobre za istraživanja. Ja pitam, a zašto? Zato jer su ozdravile. Ozdravile? Stanice raka ozdravile? Pa da, s vremenom ozdrave. Pa kako to, čudim se ja? Ozdrave kad rastu u zdravoj okolini, i zdravo se hrane.

Eto, ja saznala da stanice raka - ozdrave.

Prije toga sam pak čula na nekom drugom mjestu: stanice se redovno obnavljaju, život im je relativno kratak, 2-3 dana, ovisi koja stanice i gdje. I netko si je postavio pitanje, ako se tako često obnavljaju, zašto nastaju opet bolesne? Zašto nove stanice nisu zdrave?

A ove stanice raka ako ih izvadimo iz tijela i zdravo hranimo, ipak će ozdraviti. Znači, stanice su u tijelu u nezdravoj okolini, i zato su bolesne. Znači, tijelo je nezdrava okolina za stanice.

I sad si ja zamišljam recimo rak pluća. Te jadne male stanice u plućima bi rado bile zdrave, ali na njima je naslaga crne smole koja im otežava disanje i dotok hrane. Bile su one zdrave, ali okolina se promijenila, sve više smole, sve manje zraka, čudna neka hrana, i stanice se zbune.. Podivljaju. I nemaju šanse. Jer je svuda oko njih nezdravo. One vape, cvile, plaču za kisikom, hranom, ali ne, dobiju smolu, čestice dima, razne smradove, i tako godinama. Godinama!!

Te iste stanice bi ozdravile kad bi se maknula smola, smrad, sve to što ih guši. Stanice jetre bi odahnule kad ne bi dobivale alkohol, previše šećera, čudnih lijekova, masne hrane, aditiva... Svaka stanica u tijelu nam pati..

A na sve to treba dodati i ono što se tek u posljednje vrijeme počelo proučavati u medicini, a to je utjecaj raspoloženja i misli na zdravlje. Možda je stanica i u relativno zdravoj okollini, ali dobija informaciju iz centrale da nek ne diše, da nek ne jede, da nije vrijedna živjeti.. i tko zna kakve sve informacije dobija, a sve to zbog tuge, ljutnje, gorčine..

Pitanjce:
U kojoj mjeri vi pazite na svoje stanice? Jesu li u zdravoj okolini, zdravo hranjene, i smirene, sretne?

(za Jane :)

Imam ormare u kojima se raspored polica, vratiju, ladica može mijenjati po želji. A bio je i jedan bife, ona vrata koja se otvaraju na kipu. Ali su se potrgala dok sam bila na jednom putu. Pa je bila rupa. I sad kad preuređujem prostor odlučila sam popraviti ta vrata jer mi dobro dođu. Ali sad se neće otvarati na kipu, nego će visjeti pa se otklapati.

E, kad su se potrgala, potrgalo se i drvo, tipli su iskočili, iverica se rascvjetala. I sad ja dumam već neko vrijeme kako to izvesti, a da izgleda lijepo. I sjetila sam se. Okrenuti vrata tako da unutarnja strana dođe van, premjestiti ručkicu nutra-van, i tu odlomljenu noseću letvicu pričvrstiti novim tiplima.

Treba mi: bušilica za rupe za nove drvene tiple, ti drveni tipli, borer, turpija za pobrusiti stare krhotine i tiple da ne smetaju, ljepilo za drvo. Trebaju mi i novi plastični tipli za ušerafiti ta vrata u ormar.

Prvo sam tražila drvene tiple. Imam ih negdje nekoliko štapića povezanih gumicom, točno imam sliku kako izgledaju, ali njih nigdje. Prevrnula sam sve ladice i mjesta gdje bi mogli biti. Nema. Pak sam žrtvovala ljestve koje su papagaji imali za šetnju od krletke do stola, ali su je toliko nagrizli da je više ne mogu pričvrstiti. Uspjela sam napiliti tri komadića od oko 3 cm.

Borer: imam svih veličina, ali koji je pravi? Pak sam u jednoj daščici od istog materijala bušila rupe s nekoliko borera da vidim u koju ti tipli najbolje fitaju. Pa onda slijedi obilježavanje točkalom. U ivericu ide borer lako, ali noseća letvica nije od iverice nego kuhane bukovine. Kamen! Borer se usijao, ali ide mic po mic. A novi borer. Uspjela. Nabila tiple, sve štima. Ali - budući da cijela vrata vise na tim tiplima, zamislila sam da sve to još pričvrstim dvjema metalnim pločicama i šerafima, za svaki slučaj. U ivericu lako idu šerafi, ali u tu letvicu ne bi ga bog ugurao. Pa ajde bušiti rupicu za šeraf. Bušilica mi teška, ne mogu tako tankim borerom. Našla sam neki alat kojim smo bušili rupice na tehničkom, nešto što se vrti lijevo-desno. Ali zahrđalo. Pa daj nađi WD40, pošpricaj, čekaj, i ajd, izbušila rupice. Ušerafila. To je sve trajalo oko sat i pol. A mislila biti gotova za 15 minuta, najviše pola sata.

A sad se ljepilo suši, 24 sata kako piše na bočici. Sutra ušerafljujem vrata na ormar. A danas sam još usput premjestila jedna vrata na tom istom ormaru. I zalijepila jednu drvenu ladicu koja se rasušila.

Opet, i opet sam sinoć čula istu priču. To već prelazi u pravilo, jer je scenarij nepogrešiv.

Brak 30 godina. Družile smo se u vrijeme kad se je moj brak raspao, i gledala sam u njezin kao u neki koji opstaje, vole se, sve idealno. Oboje kažu otvoreno da im je brak uspješan. Vidi se i na njima, blistaju. To je bilo prije 4-5 godina. On uspješni poduzetnik, jako uspješan, ona domaćica, sve klapa.

A jučer ona veli - rastajem se. Ha?? On je našao jednu mladu, sve se naglo dogodilo.

E, sad dolazi onaj meni zanimljiv dio :) Ti muškarci koji se odluče za takav potez, zaboravljaju da su tamo gdje jesu, dakle uspješni, ugledni, speglani, između ostalog i zato jer im ženica to sve omogućuje. Nemaju briga oko kućanstva. Zaboravljaju koliki je njezin dio kolača. I dok su još u braku, a zamiriši im mlado meso, zaboravljaju da je slika koju nude takva samo - dok su još u braku. Dok imaju zaleđe, i dok je imovina na hrpi. Dok je tu logistika.

A kad se otisnu, onda se tek otkriva prava slika. Najbolji auto ostaje ženi (a to je bitno mladim curama , ne možemo zanemariti), kuća ide na bubanj ili ostaje ženi, polovica firme pripada isto ženi. U međuvremenu on ide u podstanare. Čudeći se koliko je zeznuto sam brinuti se o vešu, i ostalom. Naravno, ako mama više nije živa.

A to sve utječe i na samopouzdanje. Pa onda i na poslovne uspjehe. Prije uspješna firma počne se urušavati. Jer on sad ima drugih briga.

I koliko god uvjeren da mu je propast ostati u braku, da mu je žena zmaj i karta za Mirogoj, kad osvijesti gdje se obrušio nakon odlaska od nje, prije ili kasnije počinje povratak. I skrušeno moljenje za pomirenje.

Znam brakove koji su opstali. Ali to više nije bilo to. Ok, vrati se, reče ona, ali za mene ne postojiš osim kao komad namještaja. I on skrušeno pristaje na mjesto u kutku, žali za svime što je napravio, ode u bolest, alkohol, bla... Fine niti povjerenja potrgaju se, poput nježnog korjenčića...

I kaj s takvim poslije? A na tržištu ih imaaa... Pružiti mu dom, da ga opet razj...? Slušati vječno o njegovoj bivšoj koja je u jednom trenutku najgora na svijetu, a u drugom žali za njom i rado bi joj se vratio?? A on ni sam sebi više ne vjeruje..

Dosadno!!!

Već sam se odavno prestala čuditi tome što se ne možemo sporazumjeti. Tome da jedan veli jedno, a drugi razumije nešto sasvim deseto. Ako su dvosmislene poruke u pitanju naravno da je to za očekivati, ali nekako ispada da su dvosmislene jasnije od jednosmislenih. Jer valjda traže da se uključi mozak barem na trenutak. Pa i jedan i drugi otprilike znaju o koja dva smisla se radi.

Moj je posao takav da se od mene zahtijeva točnost. I jednostavnost. Jasnoća. Pa sam navikla na komunikaciju rečenicama u kojima navedem tko, što, kako, gdje, i možda zašto. I sad, netko tko pročita tu rečenicu u njoj nalazi sve potrebno. I da se još tome čudim, čudila bi se kako netko iz činjenica koja su nedvojbene, izvuče nešto što nema veze ni sa čime što sam napisala.

Recimo: Svojem bivšem uputim poruku da mi pomakne jednu stvar, točno definiranu, s mjesta A na mjesto B. Jer ja nisam stigla, morala sam otputovati, a važno je. I ako mu nije točno jasno što i kako, neka pita sina jer on zna sve u vezi s tim. Poznam ga i znam da pročita nenapisao, a ne čita napisano. I, naravno, dođem doma, a stvar na istom mjestu gdje je bila, ali je zato jednu drugu stvar koja nema veze s ovom prvom, premjestio s mjesta C na mjesto D. Pitam sina - je li te tata pitao nešto u vezi s tim? Ne, veli mali, rekao je da si mu rekla da napravi to i to.

Ili: zamolim prijatelja koji se kuži u knjige, da mi kupi jednu knjigu. Navedem naslov, autore, i mjesto gdje sam je kupila prošle godine da mu olakšam. A on - kupi knjigu doduše istog naslova, ali skroz drugih autora (a naslov generičan, može takvih knjiga jednakog naslova biti stotinu) tvrdeći da sam ja napisala da je izdavač taj i taj. A izdavača nisam nigdje spomenula. To me fakat iznenadilo. On, koji se kuži u knjige da zanemari autore?? Ili nije niti pročitao poruku do kraja, očito. Ili mu nije bilo važno pa je samo površno preletio.

Najnerazumljivije poruke ispadaju one najjednostavnije. Subjekt A, predikat B, objekt C. To će većina odraditi krivo. Jer im je jasno već i prije nego pročitaju poruku.

Čitam Winov zapis o popularnoj psihologiji. I njegovo mišljenje o tome koje se vjerojatno temelji na njegovom znanju o psihologiji, a i iskustvu. Nadam se.

Nažalost, područje u kojem sam ja stručnjak nije zanimljivo za dummies. Tj. dosad nitko nije napisao takvo što, a nije ni čudo jer bi interes pokazalo možda dvoje ljudi na svijetu.

O psihologiji nešto znam jer sam se obrazovala u tom smjeru, točnije kontinuirano se obrazujem, nikada mi dosta. I dosta sam tih popularnih knjižica pročitala. Neke su me iskreno iznenadile kako na jednostavan način prezentiraju neku vrlo kompleksnu ideju. Ako se ne koristi stručno nazivlje, to ne znači da stvar ne vrijedi. Zapravo i ne znam po čemu se procjenjuje vrijednost knjige ako ju samo letimično pročitamo. Možemo samo reći - nalazimo li mi u njoj nešto za sebe, ili ne nalazimo.

Moje je iskustvo da su zapravo najjednostavnije stvari koje se navode u psihologiji, najteže za postići. Recimo - voljeti sebe. Puno ima knjižica koje tu temu obrađuju, koje nastoje u čovjeku probuditi ljubav prema samome sebi. Koje pokušavaju podignuti samopouzdanje nekim tehnikalijama. Ali - voljeti sebe - nije uopće jednostavno nekome kome to nije dio njega. I kad nam se čini da se jako volimo, padnemo na nekom testu k'o zadnji papci. Dakle, nije jednostavno. I tužno je to, ali većina ljudi se jednostavno - ne voli. Jer su odrastali pokraj roditelja koji su tražili od njih nešto što ovi nisu nikako mogli zadovoljiti. I razočaravali su roditelje, pa i učitelje, pa onda i ostale, i kako onda vjerovati u sebe? Ili nisu nikoga razočaravali, ali su se izgubili..

Možda je netko i napisao knjižicu samo da zaradi, ali nije fer sve knjižice i sve autore a priori osuditi. Možda ju je netko napisao jer iskreno želi pomoći. Jer - što treba učiniti netko tko uviđa da ima problem (i to je već puno), ali eto ne zna otkud bi krenuo. Pa ode u prvu knjižaru, ili mu oko zapne za nekakvu knjižicu u špeceraju, pa si ju kupi. I možda baš u toj knjižici nađe čarobnu rečenicu koja će mu nešto prosvijetliti. Koja je baš pisana na razini koju on razumije. I koja mu je trebala baš ovog časa. Može mu i život promijeniti. Ako smo otvoreni, znamo da se sve stvari odgađaju upravo u pravom trenutku.

Recimo, upravo rečenica "... da će, čak i ako ste prava žena, pogrešan muškarac ostati pogrešan muškarac. " koju Win citira, može u pravom trenutku sjesti kao oblog na ranu nekoj ženi koja je eto naučila da uvijek sebe okrivljava za sve što joj se događa. Ok, u n-toj derivaciji i jesmo sami krivi za sve što nam se događa, ali u akutnim situacijama treba popiti anitbiotik (staviti oblog), a poslije ćemo liječiti i sklonost.

Ako netko smatra da mu takva knjižica ne treba, sve 5. Možda ju je prerastao, a možda nije još niti došao blizu. No, ako knjižica pomogne jednom jedinom čovjeku na svijetu, opravdala je svoj nastanak i postojanje.

(btw, cijenjena edicija 'for dummies' ima niz naslova u području 'Self-Help & Relationships')

Nekako imam dojam da je iskrica prepuna ljudi kojima je otac (bio) vojno lice. Hja, oca se ne može birati. I dok smo djeca, ne možemo si baš pomoći. Ali u odrasloj dobi, sa 40+ treba preuzeti odgovornost za sebe.

Vojnu karijeru radi određen tip ljudi, nije to tajna. Taj tip ljudi nosi u sebi nešto zbog čega to izabere. Izabere život u kojem se ne smiju pokazivati emocije jer ih vjerojatno niti prije toga nije smio pokazivati. Prihvaćeni su samo strogoća, ljutnja, bijes, točnost, ispravnost, pravocrtnost, izražene moralne vrijednosti, bla, znate već. Tim je ljudima naravno sve jasno. Uvijek i svugdje. Blago njima!

A kako se osim gena nasljeđuje i atmosfera u kojoj odrastamo, tikovi, geste, fraze, reakcije, tako se i njihova djeca izražavaju na način koji jedino znaju. Ta djeca moraju biti čvrsta, otporna, snažna, moraju odolijevati svim neprilikama, moraju biti ovakvi i onakvi, i smiju biti bijesni, i ljuti. Nije im dozvoljeno biti slabima, ranjivima, mekanima, plakanje nije dobro došlo. Jer čvrsta ruka ih odgaja, ruka koja će ih naučiti kako treba prolaziti kroz život. Ne savijajući se. Puknuti se može, ali ne i saviti se. Pokazivati osjećaje je očit znak slabosti. Naravno, osjećaje koji nisu bijes, ljutnja i sl.

To da na iskrici ima puno njih kojima je otac bio vojno lice zaključujem po količini bijesa koja viri iz njihovih poruka ili tekstova, po krutosti u razmišljanjima, po neprihvaćanju različitosti. Po želji za naređivanjem. I očekivanjem poslušnosti! Ma daj!! Uvijek me iznenadi zapovjedni ton! I pokušaj ljepljenja etiketa! Iz pozicije njih savršenih.

Ajde, opustite se dragi moji!

Smijete biti i žalosni, i nesretni, i očajni..
Smijete plakati, urlati, vikati od boli..
Smijete se osjećati slabima, neće vam se ništa loše dogoditi.
Smijete popustiti, i odustati od svojeg principa.
Smijete se predomisliti.
Smijete i drugima sve to dozvoliti i pomoći im suze brisati.
Smijete biti - nesavršeni.

Sve smijete čime ćete sebi pomoći, a drugome nećete nuditi..

Puno je tankih crta..

Ona tanka o kojoj trenutno razmišljam je crta koja kad se prijeđe odnos između dvoje počne ići k vragu. Kad se izgovore riječi koje dijele zarastajuće od nezarastajućeg. Riječi kad se onaj drugi osjeti omalovažen, obezvrijeđen, nevažan. To je trenutak kad si jedna strana dozvoli previše, i često pod izgovorom - to je zato jer mi je stalo. Poznato, jel? I kad se prijeđe ta crta - gotovo je. Naravno, može se odnos rastezati još dugo, ali kad je jedanput prijeđena, prijeći će se opet, pa i malo jače, pa još jače. Jer neki to smatraju bliskošću. Istresanje na partnera.

A meni prihvatljiva bliskost je kad smo prema partneru - nježni.

Moram se opet u nekaj preštekat, a ne ide mi. I ne znam kak samu sebe zeznut da se nateram napravit nekaj. Ma nije mi problem to napravit - kad se preštekam, ali jednostavno ne mogu misliti na to. Jel se to vama događa? Da morate nekaj, a nemrete prizemljit. Eto, ja sad nemrem.

Moram organizirati jedno događanje. U grubo sam organizirala, a sad moram u fino, i ne ide pa ne ide. A događanje je preksutra. Dakle, danas se moram uštekat. Sutra bu kasno. Prvo moram videt da nisam nekaj zeznula dosad. Recimo da nisam.

Koji bi mi trebao biti prvi korak? Volim riješiti prvi korak. A nakon rješavanja prvog koraka sve je dalje lako. Dakle, prvi korak će mi biti - moram nabaviti nešto. Tj. moram prokljuviti gdje se to nabavlja. Moram obići par velikih špeceraja. Idem prvo u Mercator. Tam mi je baš lepo kupovat. A kak tam ima zgodnih muških!! Cure, ak si hoćete oči nahranit, onda u Mercator. Tam su svi moja generacija ili tu negdje, koji vole šmekati dok kupuju. Lepo obučeni, fini, pristojni, čisti, ima se, može se, fala Bogu.

Ok, idem u Mercator. Sad ću ja ko Win. U 19.30 bit ću u Mercatoru, s kolicima, i vozit ću šunku kao znak prepoznavanja. I hranu za papige.

Hm, i sad ću svakog tko me pogleda strpat na blog. Ovo bi mogel bit Pelpi. Ili Ergosum. Ili Krelec. On mi je sused. A možda i Roman. Filip je negdje tamo daleko. Tko je još? Dojdek isto nije blizu. Kluni trči livadama PGŽ. Nema veze, provest ću tamo vrijeme do zatvaranja, pa valjda će netko poznat naić.

I tak, moram to kupit. Ajd, već mi je lakše.

Ma samo si nekaj mislim. i tak sam se ja nekad davno zaljubila tu na iskrici, ali sam i blozila. Pak sam si onda mislila da mozda trebam prestat blozit jer kaj bu si on mislil o meni kad napisem ovo ili ono. onda sam neko vrijeme imala dojam da njemu pisem iako znam da to on ne cita. recimo. a onda sam si pak pomislila - fuckas sve, pa i ovo sam ja. Ak mu se ne dopadne kaj pisem, a bloze moj. I tak...

nemoj nas plašit. Otkad si došao blog je živnuo u pozitivnom smjeru, konačno. Baš je nedostajao netko poput tebe. Taman smo mi pozitivci počeli uživati, nemoj sad dat da te mračne sila bloga otjeraju, ili makar samo razjade...

I to je to.

Slušam Gotye-a, Somebody I used to know, i ponovno, i ponovno. Klinci mi rekli da je dobar. I fakat je. Na prvu mi nije bio nešto. Ali što više slušam, nove zvukove otkrivam. Stvar koja mi nije dosadila još, još uvijek u njoj ima nešto novo. Kad sam je posljednji put slušala bila sam fokusirana samo na ritam.

Slušam tako glazbu, doduše sve rijeđe. Prije mi je puno više trebala za iscjeljivanje, sad mi tu i tamo zatreba. Trenutno crpim iz tišine. A kad slušam onda vrtim jednu stvar do iscrpljivanja, dok ju skroz ne probavim, sve dok ne prestane rezonirati i sa zadnjom mojom molekulom, e onda ju odbacim. Tada znam da mi više ne treba. Potrošila sam ju.

I mislim si - otkud ta glazba, otkud sklonost ljudi ka glazbi? To sigurno nije zemaljska stvar. I svi slušaju glazbu, svi imaju neku svoju omiljenu, ali malo njih se zapita - kako to? I nikome ne treba dokaz da je glazba ugodna, i da fakat može izliječiti. Ne smatra se glazba nečim poput vjere. Jer su je svi skusili. A upravo je glazba dokaz postojanja Boga. Kroz glazbu se uzdignemo i povežemo s nebeskim silama..

A Gotye je uhvatio ono nebesko. Kažem on, ali to se odnosi na sve koji stoje iza te pjesme. Od ideje do izvedbe, a pogotovo je instrumental fantastičan. Ma ne znam što je bolje u toj stvari, sve je super!

To je ono kad se sve poklopi. Kad je veza s nebom pri svakom slušanju sve šira..