EU - ROPE

Spadam među ležernije. Onak, ne živciram se baš previše. Čak niti oko stvari oko kojih bih trebala. Možda sam i nemarna. Ali eto živim, čak dosta dobro. Nekako pokušavam bacati težište na bitne stvari, a ne gubiti energiju na nebitne, ili manje važne.

I tak ja krenula na more, a nisam provjerila imam li ključeve. Jer su mi uvijek i oduvijek u torbi koju nosim svaki dan. Veselim se dugom vikendu, putem pjevušim, klinci uživaju, ma idila prava, vrijeme za poželit..

Sparkamo se mi pred zgradu, i ja u torbu po ključeve. Ali - nema. Nema ključeva?? Pa gdje su? Zbunj. Ostali u ZG? I kaj sad?

Sva nemoćna sjednem na štenge i mislim si. Nitko nema rezervne ključeve u mjestu, a već sam odavno sama sebi obećala da ću to napraviti. Da barem ima... A nema nikog u zgradi, mi jedini. Vise mi rezervni ključevi u šupi susjede, ali za njih moram otvoriti haustor, a nemam ključ od haustora. Ključ od haustora ima čovjek od kojeg sam kupila apartman. Ali s njim ne razgovaram. Dakle, rijetki su ljudi s kojima se pokvačim, ali s njim se jesam. PA kako i ne bih.. Proda mi stan ne baš jeftino, a stan još nije bio dovršen. Platila sam cijenu gotovog stana. Ali on se ubrzo oglušio o to 'gotovog' i počeo mi naplaćivati svaki korak koji je još morao napraviti. I jedan da dan mi je došao naplatiti - utičnice i prekidače za struju. Ja ga gledam i ne vjerujem. Kako to mislite - utičnice? Zar se stan prodaje bez utičnica?? Da, ali ovo su posebne utičnice... moš mislit kak su posebne.. Ne dam novac za utičnice. Jer sam ih već platila. I on se razljuti. ON se razljuti! I tako smo prekinuli druženje.

A on sad jedini ima ključ bez kojeg ne mogu. Pa si mislim kako otići do njega i pojesti govno. No, on može reći - ne dam ključ. Eto, to mi i treba kad se sukobljavam. I požalim taj čas što nisam nekako drukčije riješila te utičnice. Ali znam da sam u pravu i da je tip konjina. Ok. No, trebam ključ.

Ima još jedna osoba koja ima ključ od haustora. Susjeda kojoj roditelji žive negdje u blizini, ne znam gdje. Imam njezin broj telefona jer je ona predstavnik stanara. Ali.. niti s njom ne razgovaram. To mi je isto nerazumljivo. Nerijetko naletim na ljude, uglavnom žene, koji me iz nekog neobjašnjivog razloga ne mogu smisliti. Na prvu. Ne poznaju me, ne znaju ništa o meni, ali ih iritiram. Samom svojom pojavom. Obično ih niti nešto ozbiljno ne primjećujem dok ne počnu po meni drvlje bacati. Nešto poput Vege ovdje. Tak je i ova susjeda mene uzela na zub. Ona je odlučila mene naučiti kako se živi u zgradi, jer ja ne znam. Ona je sa sela, ja došla iz grada, ali eto ja ne znam. Ja recimo ne znam da se štrik za veš ne smije razapeti među drvećem kad perem plahte i šlifere, jer to nije 'gradski'. A to drveće je iza zgrade i ionako štrik nitko ne vidi osim nje. Zatim ne znam kako se vrt treba držati, jer njoj se ne sviđa moj vrt u kojem raste bez reda. Nije uredan! Smilje, lavanda, timijan, ružmarin ne rastu u gredicama, nego su raštrkani! A i kakav sam to kamen stavila na terasu! (I to je bio predmet rasprave s bivšim gazdom jer mi nije dovršio terasu pa sam sama morala). I sad se njoj ne sviđa moj kamen! A tek ograda? Pustila sam pasifloru da oplete žičanu ogradu, kak sam se to usudila bez pitanja? U svojem dvorištu? Koje sam uredno platila?

I tak ona mene pere, te ovo te ono. I kak se ona žrtvuje da nama svima bude lijepo u zgradi, a ja eto imam to što imam krivo. I odskačem od sviju. Aha. Dok jednog dana nisam popizdila i rekla joj nek mi se više ne obraća. Jer ja njoj ne namjeravam polagati račune. I ONA se naljutila!

Dakle, takva ima ključeve. A ja pred vratima sjedim na štengama i mislim. Kaj sad? U ZG po ključeve? Neki od prijatelja su još u ZG i polaze uskoro, možda bih mogla nekog zamoliti da mi uzme od kuće ključeve, ali ni u ZG nitko nema rezervne ključeve mojeg stana. Šit! Pa uopće nemam back-up ni tu ni u ZG. Propalo mi 4 dana mora. Jedino da se uselim preko noći nekome, i ujutro za Zg. Ili odmah.

Sjedim baš jadna, gledam u mjesec. Je li bio mjesec sinoć? I u jednom času mali povikne: mama!!! Kaj? Gle, ključevi! Gdje su bili? Ma nešto sam brljao po pretincu auta i zapela mi špaga za prste, a na njoj ključevi!

Znate taj osjećaj? Koje olakšanje!! Evo, još uvijek se zahvaljujem nebesima i svima gore što su ti ključevi zapeli sinu za prste.

Naknadno sam uvidjela da tu u ladici u stanu imam rezervne, znači u ZG nije bilo ključeva. I što sam naučila? Rezervne ključeve svuda podijeliti.

Uh :))

Evo, pao prvi ignore. Valjda to ide uz takav zapis. Neki ljudi jednostavno ne znaju kad je dosta. Iako im pokažem, kažem lijepo, pa kažem malo manje lijepo, ali ne, oni i dalje nastavljaju. Ne kužim - kaj hoće? Ne poštivaju tuđu granicu. Na to sam osjetljiva. Ako te puštam u dvorište, ne znači da smiješ u kuću.

a baš si simpatično opisala ono što se svima događa, ali ne vole priznati :)

Hvala, san :)

Promijeni bravu (tako ne moras kontaktirati budale), daj kljuceve nekome od povjerenja ili napravi nesto, osjecat ces se bolje.

nisam imao vremena čitait, a ubi me znatiželja. Tko je u završio u podrumu.

Juicy, ne mogu promijeniti bravu od haustora. 4 nas je stanara. Ali da ću ih podijeliti, hoću :)

Krelec, Modrobradi je završio u podrumu, u kojem je zatvarao svoje žene koje su netragom nestajale. O onda je došao SPiderman i sve ih spasio. Osim Modrobradog.

i dalje sam znatiželjan, znam da je to mnoge stajalo glave,
pa ipak. Nek i glava ide,a li znatiželja je jača.

U podrumu nema pršuta. Nažalost.

čuj, ako ti je to na moru blizu mene, bum ti ja pričuval ključeve!