True story

Ljudi za štošta nemaju vremena. Katkada s razlogom, katkada bez razloga. Katkada uz is­priku, katkada bez isprike. Često dugo promišljaju na što će utrošiti vrijeme. I dogodi se da vrijeme koje im je na raspolaganju, postupajući s njime na pretjerano brižan i izbirljiv način, ne utroše ni u što. Dogodi se da im ono nepri­mjetno promakne, da im promakne i život prije nego se odluče. I kada, promišljajući o danima koji su protekli, shvate da je odviše vremena ostalo neosmišljeno, da odviše vremena nikome i ničemu nije bilo posvećeno, osjete se pokradenima. Pritom ne proniču da su sami sebe okrali.
Vrijeme koje je proteklo ničim se ne može nadomjestiti. Ponajmanje je to moguće učiniti žaljenjem zbog propuštenog. Samo se većom zauzetošću može postići da vrijeme koje predstoji bude životnije. No, važno je razumjeti da se vrijeme ne osmišljava samo radom i imetkom, nego osobito životnom radošću. I da se osmišljenost vremena, osmišljenost života, ne izra­žava brojevima, količinama i položajem, nego bliskošću, srdačnošću i srećom, ponajprije njihovim postojanim darivanjem, ali ništa manje i njihovim prepoznavanjem i primanjem.
U jednom trenutku postalo mi je jasno da više nemam vremena. Nemam vremena ma živio još samo jedan sat, jedan dan, godinu ili pedeset godina. Nemam vremena za turobne misli, za prepričavanje tuđih slabosti i pogrešaka. Za pre­pričavanje tuđih loših namjera. Nemam vremena za procjenjivanje kojim sve lošim smjerovima može krenuti neki slijed zbivanja. Nemam vre­mena ni za crne kronike, kamoli za zavist i zlobu. Za pretjeranu osjetljivost i uvrijeđenost.
Ma koliko živio, neću dospjeti učiniti sve ono dobro koje bih htio. Neću dospjeti životno izra­ziti svu onu zahvalnost koju osjećam. Uzmanjkat će mi vremena za toliko toga. Za napore koji me raduju. Za prijateljevanje. Za blizinu s vo­ljenima. Za jednostavan hod, gledanje i disanje. Ma koliko dana da je preda mnom, jedan je od njih zasigurno posljednji dan moga zemnoga hoda. I zato mi je stalo da unatoč svemu što me opterećuje, unatoč svim mojim slabostima, unatoč umoru koji me usporava, unatoč nerazu­mijevanjima i uzrujanostima, svoje vrijeme, svoje dane, što mi više bude moguće, posvetim onome što prepoznajem dobrim i lijepim. Stalo mi je da dobrota i plemenitost postojano budu u središtu moje pozornosti. Da ne pristanem da moju pažnju zaokuplja, da me obeshrabruje, ono što obezvređuje ljudskost.
Jer do čovjeka je da za svoga vremena učini sve ono dobro koje mu je moguće. Ne da se opravdava onim što ga onemogućava. Ne da se uspoređuje s onima koji ne nastoje oko dobrote. S onima koji se zadovoljavaju mlakošću. Čovjek ni na koji način ne može izmaknuti svojoj osob­noj odgovornosti za dobro. A tko prione uza svoju odgovornost, uz dobrotu, steći će neslu­ćene snage. I za sebe i za mnoge.
S. Lice