“Ibis redibis numquam peribis in bello”
Jutros sam dugo ležao u krevetu zatvorenih očiju pokušavajući dosanjati i razumjeti jedan san koji sam usnio.
Bilo je predvečerje ili rano ujutro na nekom čudnom brodu koji je izgledom podsječao na aquatel ,jedan od onih smiješnih brodova plitkog gaza i kučicom na sredini trupa.
Prije nekih tridesetak i više godina bili su to prvi brodovi za nautički turizam.,
Bile su tu još neke osobe bez lica,bez tijela ,ali su postojale.
Uvala zatvorena sa svih strana osim s jedne koja je vodila u prolaz kojim je voda tekla kao na rijeci . Podsijećala me na Muline ,sidrište i mjesto na sjeverozapadnoj strani otoka Ugljana .
Svuda oko broda bili su pličaci i laka struja nosila je brod prema najplićem mjestu
Motor je bio u kvaru ili nije ni postojao,nisam to bio u stanju razlučiti.
Trebalo je nešto poduzeti .
Dugo..godinama , brod je stajao u toj uvali i odjednom iz čista mira pokrenula ga je struja i počela lagano nositi u u maticu
Gledao sam dno koje protjeće ispod broda….gledao sam kako ga nosi u najplići dio.
Trebalo je nešto poduzeti,….zaustaviti ga negdje na sigurnom.
Uzeo sam sidro u ruku ,gledao i spazio na dnu jednu udubinu ,procjep.
Na trenutak sam ocijenio da je ta udubina spas.
U njoj će sidro sigurno zapeti i zaustaviti brod.
U isti čas spazio sam nedaleko broda na samom rubu kanala kojim je voda bjesomučno tekla,jedan mali betonski blok….molić s bitvom ,poput onog na vrhu vojnog lukobrana na ulazu u pulsku luku.
Nisam bacio sidro,okrenuo sam brod .
Pokušavao sam ga okrenuti u smjeru tog jedinog sigurnog mjesta za privez.
Izdao sam komandu “Na provu,s muringom,s muringom”
Molić je bivao sve bliži,i što je bio bliži počeo je isčezavati gubeći se negdje u dubini kao fatamorgana .
U trenutku sam shvatio da ćemo jednostavno proći preko te fikcije od spasa ,da će nas struja svom snagom uvući u kanal.
I prošli smo ga…..povratka više nije bilo.
Na samom ulazu u kanal s lijeve strane začula se sirena broda koji je u punoj brzini plovio kanalom ,resko i prijeteći.
Nije bilo straha od havarije ali je djelovalo nekako stresno ,upozoravajuće.
Probudio sam se s očima natečenim od suza,i ostao žmiriti pokušavajući dosanjati kraj.
Ali on nije dolazio.Bilo je to samo upozorenje
Jutro bezlično kao i mnoga do sad.
Dan koji se budi.
Zamagljen pogled koji pokušava raspoznati brojeve na električnom satu.
Sedam.
Vrijeme je,vrijeme je.
Svjetlo na drugom katu zgrade preko puta tek što se nije upalilo.
Vrijeme je da joj mahnem ,da joj zaželim dobro jutro.
A ona juri ,juri ,pa sjeda i rasčešljava one svoje kovrčice sljepljene od sna.
I diže se i odlazi bez pozdrava.
Dani se .
Oblačim kaput i izlazim na ulicu i čekam.
Vrijeme je.
I tamo podalje u jutarnjoj magli učini mi se da vidim poznati lik u onom starom špricanom kaputiću. ...i hod. hod.
Trčim bjesomučno u prolaz između zgrada .
I vidim ,to je netko drugi.
Penjem se umorno hodnikom koji odiše na ustajali dim cigarete ,otključavam vrata i ulazim.
Još jedan novi dan.,
Nada koja se na trenutak pojavi i ubrzo nestane kao fatamorgana,kao onaj molić prošlu noć.
Još jedan novi dan.
17.04.2006. u 15:19 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar