Otiš'o na odmor.

S vremenom ljudi stvaraju i pokušavaju logički oblikovati zamišljene modele ponašanja drugih ljudi. Tako je lakše, smjestiš ih fino u jedan okvir, zakeljiš pripadni obrazac na to i možeš ih strpati u zamišljenu ladicu u glavi.
OK, ljudi se mijenjaju, ali ne baš previše, tako da povremeno možeš samo pridodati nove izmjene na model i vratiti ga u ladicu.
Osoba A-1.1 - uglavnom OK, povremeni ispadi.
Osoba A-1.2 - Samoljubiva, podilaziti pri komunikaciji
...
...
Osoba A-1.7 - Komunikativna, razgovorljiva, priča uglavnom o politici i društvu.
Osoba B-1.0 itd...
Prva zamka je inteligencija osobe koja si stvara taj model. Druga zamka je prodiranje kroz onaj oklop laži i opsjena koji stavljamo oko sebe, da bi se prikazali u što boljem svjetlu.
Tako se lako može previdjeti da osoba A-1.1 ima povremene probleme s alkoholom i zbog toga joj prijeti gubitak posla. Osoba A-1.7 je zapravo nasilnik i voli povremeno zidarskom pomilovati ženu i djecu.
I tako u stilu ornitologa možeš ih promatrati, klasificirati itd... I zaboraviti učiniti isto na sebi i naći si pripadno mjesto među obrascima u toj ladici. J
er svatko od nas misli kako je baš nešto posebno i/ili veći/veća od života.
Ajok.
Nisi.
 
"In the time of chimpanzees I was a monkey."
Beck - Loser

:)))

:)))) (i još za spominjanje becka: :D)

Klasifikacija ljudskog ponašanja pretpostavlja pojednostavljivanje, ako hoće biti pregledna i upotrebljiva. Ako je toliko razgranata u težnji da pokrije što više karakteristika, nije više klasifikacija nego opis... Prvo je glupo, drugo neekonomično, a oboje, kao pokušaj dominacije, nepotrebno. (U nadi skore lobotomije, methinks. ;))