all_or_nothing

Bio je moj najbolji prijatelj.Ona nas je povezala.Kako?Voljeli smo ju.Jako.Učinila nas je posebno vezanim.Odanim.Tajne nisu postojale.Riječi nisu bile potrebne.Da,borili smo se za njenu naklonost.Časno i pošteno.Fer.Borili smo se svim oružjem koje smo znali upotrijebiti.U toj smo borbi postali nerazdvojni.A ona?Bila je posebna.Neopisiva.Izvlačila je ono najbolje iz ljudi.Nije ti dopuštala da budeš prosječan.Manji.Slabiji.Ona me učinila boljim nego jesam.Boljim nego sam želio biti...
On ju je zaslužio.Volio ju je više od mene.
Nisam ih vidio puno godina.Život nas je odveo svojim putevima i lomio veze koje smo pokušali održati.Kilometri i obaveze učinile su svoje i dugo se nismo čuli.Predugo.
Prekjučer me zove frend iz mog omiljenog kafića i ispriča kako me traže neki tipovi sumnjivog izgleda.Raspituju se gdje sam,što sad radim,zašto mi nikog danima nema doma,jesam li promijenio broj,gdje su neki moji frendovi?Bili su mu sumnjivi a meni nakon što mi je ispričao još više.Ma,nema veze...Naći će me,odgovorim mu i ni naznaku nisam imao tko bi to mogao biti.Nisam nikom dužan pa nisam se ni sekirao...
Istu sam ih noć sanjao.Sjedili smo u parku i prepirali se oko neke beznačajne teme.Kao na takmičenju brzih misli i britkog jezika.I svi smo bili u pravu i nismo.I smijali se.I ljutili.Durili.I prežderavali sladoledom razglabajući o dijetama...Snovima...
Ujutro je zvonio mob.Znao sam da je on.Nije bilo potrebno puno riječi.Tu smo i želimo te vidjeti...Sutra?
Taj sam dan radio kao drogiran.Nesvjestan.Mjesto Nuštra odem u Vinkovce.Zbunjen.Nekoncentriran.Neoprezno prolazio križanjima.Mjesto žmigavaca palio brisače.Bio je to dan vraćanja u prošlost.Uspomena.Tuge.Tuge jer ništa nije ispalo kako smo željeli.Sanjali.
Pokupim frenda kao zaštitu od neugodne tišine koju sam slutio.Vozio sam polako.Bez riječi.Kuću promašio.Parkirao i hipnotizirano gledao u dvorište.Pas je lajao kao da će mu netko kućicu ukrasti.Nema više klupe ispred kuće.Klupe na kojoj sam ga čekao cijelu noć jer ja sam stigao na vlak za njegovo selo a on nije.On je došao pješice.Dvadesetak kilometara.Smijeh.Ali i tuga.Klupe više nema.Nema više tko sjediti na njoj.I razmišljati o besmislicama.Snovima.
Dočeka nas njegova stara.Nisam ju ni jednom obišao otkad smo se razišli.Stidim se.Nisam se želio braniti da me sve suviše podsjeća na njih i da mi je lakše bilo izbrisati sjećanje nego ga kontrolirati.Kriv sam.
I ona.Ista.Kao da je jučer otišla.Pogled.Ruke.Osmijeh.Poljubac.Zagrljaj.Neko čudno treperenje u stomaku.Nepostojanje riječi.Strah.Nevjerica.Krivnja.Suze.
Frend je spasio stvar.Komentarom da se nije ni udebljala.
A gdje je on?Sa frendovima u birtiji!Super.Ionako sam želio minute sa njom.Dopustiti si da si priznam koliko mi nedostaje.I on.Riječi nisu imale smisla da budu izgovarane.Sve znamo i da ne kažemo.Pogledi.Proučavanje.Smiješak,svatko sa svojim mislima.Ni pitanje.Ni ono "jesi li sretna"?Ni "imaš li nekog"?Ljudi oko nas ne bi razumjeli.Iako nisu razumjeli da si ni ne moramo reći.Sve vidimo.Jer poznajemo se.Znamo što sanjamo.Ili smo barem sanjali.
I on.I ulovio sam samo trenutak da razmijenimo sjećanja.I prebrojimo godine.I zaključimo da smo zamrznuli vrijeme otkad se nismo vidjeli.Kao da su otišli jučer.Kao da sam prestao živjeti kad su otišli.Ništa za prijaviti.Stojim.Stoji.Stoje.Stojimo.Ni korak naprijed.Ni mrvicu bliže onom što smo sanjali.Tuga.Gdje smo pogriješili?Zašto?
I tulum.I još jedno zajedničko pijanstvo.Alkohol.Smijeh.Sporedne uloge likova oko nas u glavnim rolama.Nadmašili su sebe.
I rastanak.I do tko-zna-kad-i-gdje.I tuga.I suze.
I kilometri do doma.Tišina.
I samo pitanje gdje smo pogriješili?
I prestali sanjati.

:-(((. e bas me rastuzi ovaj tvoj blog... nisam navikla na takve tvoje....

pisem svoj Weblog...radi sjecanja...radi toga sto vise nista nije isto...a kada se sretnem sa voljenim ljudima koji su daleko, daleko od mene...sve je opet isto...samo ...tuga...tuga ...je prisutna...a prije je nije bilo...nikada...

život je čudna priča, i uvijek ima bezbroj onoga što smo mogli, a nismo... i onoga što smo željeli, a život je za nas napisao drugačiji scenario... ali, ne treba zbog toga biti tuge, možda sjete, na trenutak...

:((((( Vrati te se ponovo snovima i pocnite sanjati.

......i tako je to u životu,nikad nije onako kako ti to želiš,a malo želiš.......u stvari šta želiš,znaš li?!Ponekad misliš da si najsretnija osoba na svijetu,da imaš sve,a sve to se sruši u jednom djeliću sekunde.........i tad,ništa nije kao prije i nikad neće biti.......osim sjećanja i tuge u našim srcima......