Onako, usput

   Jučer sam konačno udahnula proljeće u ovom tisućljetnom gradu... i trebali smo konačno to Sunce, nikad kao ove godine nisam čula toliko želje među ljudima da konačno ode ova odvratna Zima...
 Gledam mlade  cure   kako su pohitale oblačiti svoje gotovo ljetne  kreacije, nema sumnje ovo je meni najljepše doba godine... Onda sam primjetila tu ženu koju poznajem, tamo gdje sam radila i gdje mi je ostalo srce... Kaže mi da se razbolio jedan veliki glumac, jedan čovjek kojeg sam uvijek izdvajala od svih iz njegove branše, bio je isti u svom odonosu prema svima sa kojima je radio, i prema običnim ljudima, i prema svojim kolegama...Uvijek je strahovito puno radio, čak i kada je bilo nezamislivo da dođe, dolazio je..I sada kažu da su odgođene sve predstave koje je on nosio,u kojima je imao naslovne uloge... Taj njegov glas, kojega su svi voljeli slušati, bolestan je i to teško..i kažu da je došao prekasno....Kakvo je prokletstvo uopće  ta bolest, i čini se uzima uvijek najbolje...

Pa možda ima poruke u ovoj priči. Kada se previše daješ drugim, istrošiš sebe. Bolest je odraz nečega u nama.. ne znam.. al' eto..sretno ti proljeće.

Ne znam sto pametno reci :(