"....I GLEDAM MORE GDJE SE K MENI PENJE......."

Bilo je to na samom početku, kad sam još tražio izazove i nespokoj... ,kad sam svoju snagu provjeravao prkoseći prirodi,moru,stihiji.
Aleks ,Sonja  i ja izjedrili smo na “SONJI” jednog ljetnog dana iz Vodica i krenuli neodređeno bez posebnog plana prema jugu.
Dugo sam, potom , ispred prove gledao na obzorju obrise Brača ,tog meni toliko dragog otoka ,brojeći naselja i tražeći   onaj mali čuperak borovine iza kojeg se skrivala Splitska.
Klatareći se na letu odlutao sam na trenutak dvadesetak godina  u djetinstvo....
 
Vrućina ljetnog  dana bez oblačka i maestral koji se rađa........
 
Otvaram uz škripu teška željezna vrata . Krećem poznatim putem uz široke stube, koje blješte bjelinom bračkog kamena i završavaju negdje gore u pjesmi cvrčaka , zelenilu maslina , badema ... plavetnilu neba, negdje tamo visoko iznad Vidove gore.
Mali gušteri šuškaju repovima bježeći i skrivajući se u rupama podno  listova starih mesnatih agava.
Tražim pogledom onu nepomičnu crno bijelu spodobu,mješavinu mačke i olinjale djećijim rukama oblikovane krpene igračke.
 
...» Micko,dođi ,dođi ,di si,Micko ?»
 
...» Micko, mačketino stara di si ,vidi što ti je Neven donio...ručak..Micko, vrag te odnio di si « ?..., viče teta Finika izvodeći bravure, u svojim invalidskim  kolicima, na maloj terasi Finičinog dvora.
« Ostavi mu tu ,doći će on već.»
« Micko, di si , dođi!.» ...viće sveudilj teta Finika i okreće svoju «limuzinu» prema spasonosnom hladu debelih kuhinjskih zidova.
 
«Sonja» je dobrano zagrabila more i hladan «tuš» prenu me iz sanjarenja.
 
Osjetio sam nemir.
Tako smo blizu ......moram ostale  nagovoriti da odemo tamo,moram...
Maestral se raspuhao punom snagom , pjeni po krmi  a “Sonja” razgrće more, žuri i ne zaustavlja se.
Splitska ,Postira,Povlja, Pučišća... ostaju za nama i nestaju ,a nemir i tuga ostaju.
Na povratku,...na povratku ćemo sigurno ući .
Dani prolaze ,... stojim za kormilom ,slike na horizontu mijenjaju izgled ...Vis,....pa krug i natrag,...natrag,...moramo ući... .
 
A ”SONJA “ grabi,razgrće i ne zaustavlja se.
 
I opet Pučišća ,Povlja,Postira…Splitska ... i odlazim na provu i gledam kako nestaju, a suze cure i ne zaustavljaju se .
 
Ne zaustavlja se ni “SONjA”, a Splitska nestaje u pogledu zastrtom suzama ,šumu mora,pjesmi cvrčaka i mirisu borova – zauvjek.
 
........Zagreb...nekoliko dana kasnije...
Otvaram vrata veže  na broju 21 Biankinijeve ulice i grabim po dvije ,po tri ,na treći kat i zvonim.
 
Mama otvara vrata .
 
...» Vratio si se ,kako je bilo?»...
 
I sjeda za stol u kuhinji.
Gledam neku tugu i sjetu u njenim krupnim toplim smeđim očima.
 
I  pita ...“Znaš  li tko je umro”.?
 
I ponovo mi se vrati ona mješavina nemira , tuge i gorak okus soli i cigareta sa palube “Sonje”  tog petka.
 
...« Finika,»...odgovorih .
 
« Finika ,umrla je u petak .».
 
Petak ...“SONJA ”grabi ,razgrće i ne zaustavlja se .
Pučišća,Povlja,Postira.i Splitska, nestaju  u pogledu zastrtom suzama ,šumu mora,pjesmi cvrčaka  i miris  borova.
 
Prošle su godine... .
Jesenje kiše isprale su zelenu boju sa zatvorenih škura ,masline su se prignule pod naletima bure...
Micko je zaspao, negdje u hladu agave i otišao negdje daleko, dosanjati svoje mačje snove.
Otišla je i Finika.
Jedino mali gušteri bježe šuškajući repovima, skrivajući se po . rupama podno  listova starih mesnatih agava.