snovi

Misli
 Ulaze i izlaze, skaču nošene tvojom unutarnjom strujom, sretne i mokre svjesne svojega carstva. Carstva za jednu noć, kraljevstva  za jedan poljubac. Ni zvijezde ni zemlja neće ostati iza njih, tek sjećanje, nesigurno i samotno, jedine bitne i doista proživljene ljubavi.
Zatvaram oči. Poželim biti rak, a to je zato što se samo oni usuđuju baciti naglavačke preko raspuklina među stijenama, s vrhova čija je dužina stotinu puta veća od njihovih tijela.
 Zamišljam glazbu  kao luk duginih boja s kojega polako i savjesno, gulim sloj za slojem, sve dok ne dođem do onoga užitka stvorenog samo za mene, neka me ponovo odnese u one dane kad si me još zvao svojom. Sjećam se kako, zašto, gdje i kada, ali ne bih mogla opisati pojedinosti. Bilo je kako je moralo biti, kako sam uvijek željela da bude. Nitko nije napisao prizor: nalagala mi ga je želja vlastitim glasom. Nedostaju nam osobe koje volimo. Nedostaje nam onaj dio nas koji su odnijele sa sobom. S tim akordima u uhu i grudima napetim od tolikog uzaludnog čekanja, zatvarala sam oči i prelazila malo-pomalo široka prostranstva nostalgije. Ne možeš plakati zatvorenih očiju. Zatvorenih očiju ne vidiš da je soba prazna, da su nestale ploče i stripovi. Vremenom su mi se otvarale rupe u svijesti i note su plesale mojim neuronima. Mogla bih zatvoriti oči dok pišem, a i onda bi tekle riječi: nemam temu, samo ritam.
 Mislim na njega i na to kako neću zaboraviti nijedan jedini dan. Sjećanja spremljena bez reda i kategorije, od njih se sastoji moj pravi identitet, moj pravi život, pretpostavljam. U mislima pokušavam rekonstruirati dodir njegova čvrstog vrata i njegovih savršenih ramena, miris njegovih košulja, boju njegova glasa. Dok god se mogu prisjetiti svake pojedinosti znam da ga neću potpuno izgubiti. Ta me pomisao smiruje, baš kao da ponavljam litaniju, zapamti da moraš nešto obožavati. I ne bi mi na pamet pao veći dokaz ljubavi, nisam poput Malibee koja se bacila kroz prozor kad je umro Calixto ili Ofelija koja se bacila u rijeku misleći da je Hamlet ne voli, Polifem pjevajući Galatei do smrti dok je uplakan lutao poljima i rijekama.
 Vjerujem da je ovo dovoljno jer neprestano mislim na njega. Svjesno ili anestezirano. Svaka se nota kao bodež probija u moju utrobu, a ti mi ubodi toplinom obavijaju srce koje samo što ne eksplodirala i raspadne se na tisuće raspršenih komadića. Glazba kipti u meni, galopirala mojim venama, zaustavljala svijet, a u svijetu i mene samu, pravu mene koja se svim silama želi probuditi iz sna sretna i ispunjena entuzijazmom…
 Cesta je vijugala kroz smeđa polja, a večer je padala na zlatni pelud. Žito je vijugalo na vjetru blagim žutim valovima. U daljini, na obzoru, ponosno se uzdizao grad, zastrašujuće zdanje od cementa i betona, prijeteće, golemo i sivo. A moj brod nakon dalekih plovidba ulazi u matičnu luku. Zrake svjetlosti prodiru kroz zastore i pletu paučinu na podu kako bi me podsjetile da je vani dan, još jedan dan kojeg moram preživjeti…
 'Slušajte vi tamo, mogli bi voziti malo pažljivije, ja još nisam napisala oporuku i nemam životno osiguranje.'
Zovem se Sybilla, moja kosa je crna poput ebanovine.
Stvorena za opstanak. Programirana za nastavak.
 
Hvala L. Exterbarrie, na predivnim riječima u kojima sam se pronašla..
 
 

Napokon, oh, napokon. Svjetlo. Zahvalan. Vrlo.

i tebi hvala :)*

lijepe misli :)

svako je programiran za nastavak,ali nastavci znaju iznenaditi,ugodno i neugodno,pazi na aute :)