Poezija litre i vode

Volim kafiće
Najviše u ono doba dana kad svjelost utihne
A sumrak postane glasan
Kada gad pjeva o tvome imenu
Za koje bih se kladio da sam ga zaboravio
Jer vjeruj
Po danu mislim da nije pamćenja vrijedno
Tada volim kafiće
Dugotrajne razgovore s konobarom
Njega se ne tiče moja priča
On je tu da dobrohotno klima glavom
Kao da me razumije
Istim uvježbanim pokretima briše
Stotu čašu večeras
I nikada ne zaboravlja dodati piće za sebe
Na dugačkom računu što mi piše
Volim kafiće uvečer
U kafiću je lako biti nitko, izgubiti se
U dimu cigareta i alkoholnom deliriju
Među pričama supatnika za šankom
Istih onakvih priča kakve su mi dobro poznate
I tada tvoja i moja priča dobiva
Nova imena
Jedna Ana, jedna Marija, Ivana, Maja
Zoveš se po njima
One tvoje ime nose
Do fajrunta nisi sama i prokleta
A ja mislim da ima onih kojima je teže
Pa se vratim u svoj sobičak
I po ne znam koji put pokušavam naći
Po prašnjavim uglovima
One komadiće sebe koje si bezobrazno odnijela
Ne pitajući me da li će mi
Ikada više trebati

...kako su nam blizu i daleke uspomene sjećanja na ljubavi bivše..:)

Svašta...