Što bi svaki čovijek trebao znati o motoroli

Naučio sam još nešto o sebi, naučio sam da i ja imam izrazito neljudsku stranu. Naučio sam se da se pokazuje u izrazito teškim trenutcima za mene, baš kao što su ovi koji mi se događaju. Ovu stranu sebe još do sada nisam upoznao. Nisku stranu koja je učinila ono što najviše prezirem. Mrzim sam sebe, jer sam naprosto provalio u tvoju privatnost, vjerovatno iz nemoći , malo i iz bijesa, jer vidim da te gubim. I sad me stid i strah što sam uopće živ, najradije bih da me nema, sama pomisao na drugog čovjeka me dovodi do ludila.Tvoje negiranje da misliš na njega i da te boli što ga nema ,još i više.
I sad se nekako pokušavam izvući iz svega toga.Kad bih bar znao kako? Možda jednim iskrenim pismom, pa evo ga, probat ću ga napisati:

Iskreno pismo...
Tesko je zapoceti i zavrsiti pismo osobi do koje ti je stalo jer se uvijek nesto zaboravi,mada znam da ono sto napisem nece reci sve.Ne znam kako mi se sve ovo dogodilo ,i kako sam u tebi nasao sebe,ali znam da jesam i da sam možda prekasno shvatio da si postala neodvojivi dio mene.U zadnje vrijeme često pozelim da se vratim u proslost,da prozivim sve ponovo sa tobom, ali onako kako treba , onako bez svih onih ružnih stvari , koje su dovele do svega ovog.Kad bih bar mogao ispraviti sve što sam ti učinio nažao, kad bih bar mogao preskočiti ove zadnje dane, ne znam što bih dao za to. Jednostavno mi se više ništa neda, ne želim ništa, nemam volje , gadi mi se i ovaj stan i svaki moj pokret rukom koji ga je na neki način izgradio, znam da bi još puno stvari trebalo u njemu napraviti , ali ja ne mogu, nešto mi to ne dozvoljava, neka čudna sila, zbog koje se pretvorim u čudovište koje grize prave i krive. Da li sam izgubio srce? A istovremeno me to izgubljeno srce toliko steže i boli, pa gubim razum. Kao da je igra pri kraju, toliko želim da već jednom skinemo maske i da u ovoj igri vidimo tko je tko. Ja sam skinuo, sad si vidjela , koliko me ovo boli.
Vrlo je teško ići dalje sa spoznajom da si nevažan, i da¸ si drugi, još samo da i to naučim , onda ću valjda biti potpuna osoba, još samo mali korak mi treba, možda me sve ovo ojača, ako me ne ubije.
Danas sam sto puta pomislio kako bi bilo dobro biti mrtav jer se tako i osjećam. Kako to boli, jebeno boli, i da mi netko to kaže da toliko boli ne bih vjerovao. A ti znaš kako boli, iskusila si to puno prije mene.Kako si mi mogla to napraviti? To je ono što nikako ne mogu shvatiti. Ne znam što je gore, vikati, urlikati ili šutiti i držati u sebi, pa zato neki put upravo to i radim ,vičem kroz svoju šutnju i obratno . Sad sam siguran da te volim potpuno. Bar onim malim djelom srca koje mi je još preostalo.Ponekad pomislim da je onaj drugi veći naprosto nestao. Nevjerovatno kako ljudi mogu biti sebični prema ostalima pa čak i prema sebi. Znam da pravi put leži u snazi nježnosti koju bih ja sad trebao pokazati, i da je sve drugo manje vrijedno.Trebao bih učiniti samo jedan mali korak unazad od ponora u koji vučem sam sebe. Istovremeno želim naprijed , želim pasti da me nigdje ne bude. Želim nestati. Želim da se ovo nikad nije dogodilo, ali nažalost ne mogu iz svoje kože. Čini mi se kao da sad živim punim plućima i osjećam sve strasti i boli koje mi pružaš.
, a svaki udah i izdah grozomorno boli. Netko bi možda mogao reći da sam u prednosti jer sad znam neke stvari o svojoj vlastitoj ženi, ali nije to prednost, to je poraz, jer mi je postalo jasno da ništa ne izgleda onako kao se čini. Mogao bi ubiti nekoga zbog ovog svega, želim vidjeti tko je on, što je to što on ima a ja ne. A isto tako znam , da ga čak i vidim i da znam, nebi mi baš puno pomoglo.
Mislim da sad znam istinu o sebi kako se osjećam. Da to je to , osjećam se manje vrijednim, nepoželjnim pa čak i omraženim.Probudila si u meni onaj poznati osjećaj samoće, onaj koji sam potisnuo dubuko u sebi, ja znam ga jako dobro, jer sam ga već jednom davno proživio jer sam tako odrastao. Shvaćam da sam prepušten sam sebi., znam zašto ovo pišem, i ako ovo ikad pročitaš, kunem se svojom djecom, da TI JA VIŠE NIKAD AMA BAŠ NIKAD OVO NEBI UČINIO, JER SAD ZAISTA ZNAM KOJE SU TO MUKE, i zato ti najviše zamjeram JER SI TI ZAHVALJUJUĆI MENI PUNO PRIJE SAZNALA ,I IPAK SI MI TO NAPRAVILA, i pitam se zar sam ti baš toliko odvratan da MI NISI REKLA U LICE DA POSTOJI NETKO DRUGI. I to ti najviše zamjeram, puno više nego što je sama tvoja želja da budeš s drugim. To je ono što me ubija jer mi pokazuje da me smatraš nevažnim.I boli me što pokušavaš uvjeriti u suprotno ,a zapravo i dalje drugima priznaješ svoje osjećaje prema nekom drugom., I TO ČAK I DAN DANAS. (iako je to prošlost kako ti kažeš).. Za tebe možda jest , ali ja živim eto baš danas i baš mi se danas sve to događa. I na kraju , pa što?, Pa što ja imam od toga da i dokažem da sam u pravu, da ti objasnim da mi to nisi trebala napraviti na taj način. Baš ništa nemam. Samo jad i nevolju. U glavi mi se stvara kaos pri samoj pomisli da me gledaš , a misliš na........, sad mi se jednostavno čini kao da više nikad neću biti nasamo s tobom, možda pretjerujem, a valjda zato jer me boli. I znaj ja sam se isto trudio da to ne pokažem, ali ove tvoje današnje poruke su me totalno porazile , pa jednostavno nisam mogao prešutiti. I isto tako sam svjestan da ću jedino moći šutiti samo u slučaju da više ništa ne znam i ne saznam. Jer kad bih i saznao nastavak (ako postoji) mislim da bih totalno skrenuo. Sad i ja pomalo shvaćam da jednostavno više ne želim znati kako bih se spasio svih ovih negativnih osjećaja koji kuhaju u meni , a opet s druge strane želio bih i to opet kako bih se spasio da ne ispadnem budala i predmet tuđeg podsmjeha..
Mislim da sam ti s ovime objasnio bar mali djelić onoga što je u meni, a onaj veći dio..... nemoj se zamarati , jer ga baš ni ja sam ne razumijem, potrebno je puno strpljenja i vještine da ga se razjasni, pa se sada u ovom trenu ne vrijedi zamarati s time. Ali sigurna je jedna stvar, ništa više ne može biti isto kao prije, i samo bih ti još rekao sve mi se nekako čini, da si ti jednostavno postala ono sve što sam ja nekad bio, možda griješim, ali sve mi više ličiš na nekadašnjeg mene. A ja prolazim kroz nekakav update koje me nadograđuje pa ja pomalo poprimam tvoje nekadašnje obrise i tko zna možda postanem bolji, jer kako god ,ovakvi stresovi, šokovi i strahovi te ipak oblikuju i nadograde na neki drugi stupanj. A da li je napredan ili nazadan to ću tek saznati. Još moram puno toga naučiti, a vrijeme mi polako istiće, a da je tome tako to si mi i sama pokazala svojim postupcima.Možda je iscurio taj moj pješćani sat? Za nekog jest, a za nekog nije. No neću se zamarati time , to će vrijeme pokazati. Sad bi se trebao usmjeriti da ga napokon pravedno iskoristim, i recimo da će mi to biti jedan od ciljeva koje sam si odredio.
Znam da ti je ovo glupo čitati, i nije mi važno, ja to i onako pišem radi sebe, tek toliko da meni bude lakše. Da nekako sebi olakšam ovu neugodnu situaciju. Znam da ove događaje nikad neću zaboraviti, znam da ću jednog dana sam sebi reći "bilo pa prošlo", ali ipak na neki naćin mislim da je ovo jedna od zakašnijelih prekretnica, pa bi je valjalo zabilježiti, jer nekako osjećam da ja više nisam onaj "isti". Nije važno da li ti to vidiš, važno je da ja to osjećam. A kako osjećaš onda tako i činiš. To ti daje jedan određeni oblik. Dosta sam prije glumio i bio loš glumac, sad više ne želim jer
vidim da je to bezveze , zato sad reagiram drugačije
, i ne želim glumiti da ti vjerujem, jer ti ne vjerujem za neke stvari. Ali to si sama kriva, ja ti nisam.
Ali ne opterećuj se time, nije važno, nije bitno zar ne?
Ja sam ti kao pitbull, što se tiče svega, kad me primi ne pušta me lako. (počevši od tehnike pa nadalje), a ovo me je baš primilo.
Ja sam vidim da jest, baš opako me je primilo i okrećem se oko sebe, mlatim po zraku, nažalost bezuspješno, a tako bih volio bar jednom pogoditi u centar (ovo ti je sad bijes). Ali mislim da sam nedavno kad sam saznao ipak pogodio ili bar okrznuo, i sad mi je jasno da ti to nikad nećeš priznati, jer ti to NE MOŽEŠ NITI SAMOJ SEBI PRIZNATI a kamoli meni. Ja sam bar bio fer pa sam na kraju sam sebi priznao da sam poželio biti s drugom, i priznat ću bilo kome ,nije me sram. JER SAD VIDIM ŠTO TO ONOM DRUGOM ČINI, SAD KAD SE TO ISTO DOGAĐA MENI. Mislim da moram još dosta poraditi na sebi i na svom karakteru kako bih se što predanije mogao pridržavati nekih smjernica koje sam ovdje gore naveo.
Ili možda nisam baš sve? Nije niti važno, smislit ću ja već nešto, ma što imam smišljati? One su tu ionako u mojoj glavi i ponekad mi pišu na čelu, samo ih treba znati pročitati , baš kao i ovo pismo , treba ga znati pročitati, onako između redaka.
Baš sam zapravo veliko dijete, želio bih živjeti u srednjem vjeku, pa da suparniku bacim rukavicu u lice izazovem ga na dvoboj, pitaš se zašto?
E ,pa zato jer ne mogu izgubiti kako god ispalo, ja pobjeđujem.
Ako ja pogodim ja sam pobjednik i moja si.
Ako on pogodi spasio sam se ove muke koju proživljavam.
Vidiš da ipak nešto ima u tome, nisu to bez veze izmislili, čast i ponos?. Ma hajde. Ne budi smješna, to im je bila samo dobra izlika za takve slučajeve.

Proći će...vjeruj mi,ovo stanje i ovi osjećaji će proći...Bit ćeš ponovo onaj stari,malko izmjenjeni,ali opet isti...Drži se.

Pederčina! Puna ih je iskrica!

Tipično ego bacakanje. Usamljenost nije samoća, ima tu još puno maski .... bježi što dalje.

meni nikad niko nije napisao takvo pismo.....a bilo mi je situacija da mi je samo takvo pismo falilo da skočim s prozora....