Bio....
Bio jednom jedan Bio.
Taj mali, sitni, troslovni oblik glagola Biti u prošlom glagolskom vremenu što će reći perfektu i u muškom rodu i tako dalje i tako dalje…
Sve ćete njegove ine karakteristike i mijene pronaći u knjigama koji mnogi pišu a rijetki ih samo čitaju.
I to samo kad moraju.
U školi.
No, nama je važno ovo: Bio je sam.
Oprostite!!!
Bio je bio sam.
Ljudi, koji su ga nekoć davno i to slučajno zajedničkim radom usana i jezika izmislili, danas su zaboravili na njega.
Ljudi danas ne mare toliko za prošla glagolska vremena, oni uzdižu glave visoko u vis pa utvrđuju, pa pitaju;
Bit će zla!
Kad će biti rata?
Hoće li biti Sudnjeg dana?
Kako će ovo završiti?
Kad će doći plaća?
Nije bio Bio ljubomoran na Futur i njegove bliske srodnike. Mislio je samo kako bi bilo lijepo kada bi ga se ljudi ponekad sjetili kao što se ti isti ljudi ponekad sjete svojih starih, katkad u staračkom domu, a češće na groblju.
E to mu je dalo ideju.
Sjetio se svojih starih prijatelja s kojima je uvijek išao ruku pod ruku ma kako bilo. Sjetio se hrabrih vitezova koji od početka vremena opisujući svoje avanture jednostavno nisu mogli bez njega. Nalazio se na početku svake njihove priče. Oni su ga sigurno jako trebali.
Kada je došao do njih čekalo ga je veliko razočaranje. Sada stari i umorni vitezovi rekli su mu otkad je pero pokorilo mač za njih više nema posla. Svi su zmajevi ubijeni, sve su djeve spašene, sve bitke završene bez obzira tko ih je dobio a tko izgubio.
Otišao je Bio tada već vidno tužan, ali sa strahopoštovanjem kod Čovjeka od pera.
Čovjek od pera nije izgledao kao netko tko bi mogao poraziti hrabre vitezove, barem koliko ih je Bio poznavao. On je star, mršav i nosi debele naočale. Najvjerojatnije posjeduje veliku moć, mislio je Bio. Čovjek od pera mu je rekao kako je nekad davno stvarno posjedovao veliku moć, ali da se ljudi u posljednje vrijeme klanjaju čudnom zujećem aparatu zvanom Kompjutor. Čovjek od pera mu je rekao kako su već sve priče ispričane i napisane i da sada skupljaju prašinu i lagano žute te kako za njega nema posla.
Bio je sada već pomalo ljut ali odlučan krenuo do tog Kompjutora.
Ne izgleda lijepo i stalno zuji, zar nikada ne spava, pitao se Bio.
Bio je pokušao započeti razgovor s Kompjutorom pitavši ga kako je i što ima vrlo učtivo kako ga je naučilo Vrijeme.
Kompjutor mu odgovori:“0000000110000010000100001011111000100100101!“
Što je ovo, pa ja ništa ne razumijem, reče Bio.
Na to će Kompjutor:
“000010000100000000100111111111000010000001000010001!“
Ma neka Futur s njim razgovara, ja idem odavde, viknuo je Bio dok je Kompjutor i dalje nizao nule i jedinice.
Lutao je besciljno Bio planinama, šumama i nizinama sve dok jednog dana na jednom brdašcu nije pronašao stari, zapušteni i poput njega samog, zaboravljeni Dvorac.
Ovaj je dvorac sigurno u svojim najboljim danima lijepo izgledao, reče Bio.
Da, to je istina, odgovori mu dvorac, te nastavi, bilo je tu smjelih vitezova, krasnih dama, kralj kraljica i tek pokoji zmaj. Kasnije su me ostavili samoga da bi počeli dolaziti ljudi koji su me gledali kroz čudne aparatiće i govorili kako sam lijepo ispao. Ali su i oni sada prestali dolaziti pa sam ostao sam.
Mogu ti ja praviti društvo jer i ja sam …sam, reče veselo Bio.
Dvorac prihvati ponudu, a nakon nekoliko dana dođoše radnici koji su postavili ispred dvorca ploču na kojoj je pisalo: Ovo je Bio dvorac veličanstvenoga kralja koji je… pa... bio.
17.03.2006. u 6:58 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar