NE TRAZIM PUNO

Jucerasnje putovanje me dovelo do zakljucka da ja NISAM napisao onu pjesmu koju sam mislio napisati.
A tema je bila Westlife i i gave my love to you
Poceo sam u vlaku slusati tu pjesmu i nest slicne njoj,nije da nisam imao ideja,uuuuu ideje su samo izlazile van,ali rjetke su bile povezane,bilo je malo povezanih,pa uleti neka totalno druga,nije toliko skrenula,ali nemogu pisati o zalasku sunca,pa kak je njeno lice toliko prirodno da se jutarnja rosa povlaci vidjevsi da nema niceg ljepseg od njenog lica koji sjaji vise od rose same,a vidjeli ste rosu ujutro kad se presijava na suncu u milijun boja.
Mozda bi se to moglo i povezati,ali to je dolazilo tak brzo kao brzi auto da kad sam vidio kaj asm pisao po biljeznici da sam pomislio ej,pa to treba biti puno bolje.Ja znam da mogu puno bolje,pa to sam pokazao tu,kad sam vas razveselio pjesmom,a vani je bilo tmurno.
Zalazak sunca je bio tako predivan da sam pomislio kako sunce moze tako lijepo razbacati svoje ruke da se zadnjim snagama uspije probiti kroz oblake i dati tu lijepu crvenu boju koja me uvodi u svijet lijepoga i sanjivoga svijeta.