Proud To Be A Sagittario

I tako opet, nakon dugo vremena, sjeo sam stih pokoji obični napisati, jer kiša ova što danima pada uvukla mi sjetu u misli, sve neke stare je događaje iščupala zaboravu i pustila me da se nosim s njima kao sa zvijeri nekom strašnom.
Sumorno je i sivo, magla skriva sva ona lica sretna dragih mi osoba dok oblaci nedaju suncu da spusti svoju toplu zraku na moju promrzlu dušu. Teško je iznova ponovo boriti se klecajućih koljena, teško je vraćati se na stare staze poraza al i to se mora.
Gledam ulicom kako prolaze ljudi bez lica, pognutih glava, svi su kao jedan, sivi i umorni poput mene, idu negdje bez cilja i želje da stignu tamo, idu samo da stajali nebi jer se tada njihovo postojanje u čašicu rakije staviti bi moglo.
Uzimam mač sreće i mašem s njim oko sebe nebi li presjekao konačno ovo sivilo, ovu sjetu što me guši i lagano me gura ka dnu, dnu na kojem nema pobjeda ni sunca, dnu gdje više ništa važno odavno ne postoji.