NE TRAZIM PUNO

Kad sam ju prvi put ugledao obasjala me svojom svjetloscu koja je bila tada tako jaka da sam na prvi mah oslijepio..Nije to bila svjetiljka koje se jedva probijala kroz noc, onu noc koja bi je gutala, a ona se borila da ne padne u zaborav,ne ova je bila posebna,tako jaka da se nije bojala ni mraka,ni magle,kroz koju bi lakocom prodirala i svjetlila ispred sebe.Svjetlila je tako da se covjek nije bojao hodati ulicom,nego je ponosno uz nju stao i zahvaljivao joj sto mu osvjetljava put. Kad bi ju usporedivao sa zvjezdama nebi ju mogao usporediti s bilo kojom,cak i onom koja najsjajnije sja jer da je ona zvjezda na nebu nebi nam za svetlost više ništa trebalo. Ona bi to svjetlila.Htjela je jace zasvjetliti da mi pokaze koliko moze jako,ali ja joj nisam dao,rekao samo polako,pazi da ne pregoris i ovako vidim oko sebe,a ti mi sve jos jasnije obasjavas svijet,da nebi u neku slijepu ulicu otisao. Uvijek me na pravi put vracas,trudis se cak i kad ne svjetlis punim sjajem,a kad ne svjetlis onda ti ja dajem volje da opet tako jako svjetlis jer vidis da mi to daje snage da idem dalje, a ti da mi svjetlis put.Ti svjetlis zato sto vidis da meni to pase,a ja to svjetlo drzim jer ne bih mogao bez njega...

ok, kad se vratiš sredi to malo :) inače je jako lijepo :) pozdrav