Bijeg...

Ovih dana sam shvatio da ne želim živjeti. Teško mi je reći zašto to sada pišem. Čovjek obično ne piše takve stvari, one ostaju negdje u njemu. Ljudi nikada nisu iskreni dok pišu, pa postoji mogućnost da nisam ni ja. Ni sâm zapravo ne znam. Teško mi je reći zašto sam odlučio pisati sada ove riječi. Vjerojatno zato što želim napisati nešto, ostaviti nekoliko redaka danas, neki kratki tekst možda. U nadi da će ga netko pročitati, zaustaviti se na trenutak, promisliti o pročitanom, zapitati se pokoje pitanje iznad njega, možda se uživiti u njegove boje i šutjeti na trenutak iznad njega. Najvjerojatnije je preveliki optimizam očekivati nešto takvo. Nema sad veze.
I tako.Subota je, negdje oko pola četiri, nad zapadnim nebom vidim mjesečinu kako se spušta. Lijepa je, uskoro će zaći iza nekog stabla i neću ga vidjeti. Toliko je tiho da mi se čini da sam sâm. Upravo sam se vratio, izlazak koji me neobično deprimirao. Ne volim kad me izlasci deprimiraju. Bolesno je. Osjećam se bolesno. Eto ga. Sad ću leći u krevet i ne skrećući pažnju na sebe zaspati. Valjda. Nadam se, u svakom slučaju.
Bezvezni kontekst, mislim da se ne biste smjeli obazirati na njega. Ne želim da se obazirete na njega. Nije bitan. Ubacio sam ga želeći vam približiti nekako vizualni dojam svega, ali tek sam naknadno shvatio da nije bitan.
Pa eto.Što se to sa mnom dogodilo ovih dana?Teško mi je reći, da budem iskren. Eto me. Vratio sam se s izlaska koji me potpuno deprimirao iz nepoznatog razloga budući da nije bio puno drugačiji od svih ostalih izlazaka u mojem životu. Ležim u krevetu i osjećam strahovitu potrebu da netko iz mene iščupa utrobu i baci je daleko. I tada, jer sam dakako umoran, zaspim. I ujutro se probudim i osjećaj me ne napušta. Sada je utorak koji je prije jedanaest minuta prešao u srijedu. I sve je još uvijek ovdje.
Rezimirajmo.
[B]Život.[/B]Drugim riječima, apsurd.Recimo da živiš šezdeset i osam godina. U prosjeku. Muškarac si. Rodiš se, otac je sretan što je dobio sina nakon tri djevojčice, premda ne može biti siguran da te tvoja majka začela upravo s njim; dan kad je primio vijest da si se rodio ode u najbližu birtiju gdje su njegovi niš koristi prijatelji koji samo loču razvodnjeno svjetlo pivo, hvataju prerano ostarjelu konobaricu loše obojene kose za dupe, i gledaju nogomet na starom televizoru birtije. Zapije se s njima, sretan jer je dobio muško dijete, oni mu kažu da je eto ipak sposoban napraviti muškarca, on opali par puta iz pištolja kojeg je njegov otac dovukao kući iz partizana. Dođe i tvoja majka, on je par puta prebije tokom tvog djetinjstva, ništa pretjerano. Ti prođeš osnovnu s vrlodobrim uspjehom, upišeš srednju, završiš je s dobrim uspjehom, sa šesnaest godina prvi puta pojebeš neku curu koja i nije pretjerano lijepa i privlačna, ali eto, pali se na tebe i za gubljenje nevinosti je sasvim dobra, sa sedamnaest godina prvi puta popušiš joint i od njega si mutav, napušavaš se do dvadesete, opijaš se na izlascima, pogoršaš ocjene, markiraš matematiku, maturiraš s dobrim uspjehom. Godinu dana pauziraš, upišeš FER. Završiš prvu godinu, pokušaš drugu, vidiš da ne ide, zaposliš se. Prošle su dvadeset i dvije godine tvog života. Jednom ili dvaput na mjesec čisto besciljno pojebeš neku curu tek toliko da ti kurac ne bude gladan, ponekad se još napušiš, ne više tako često, svaku subotu se napiješ s društvom vani i vratiš doma u pet. Starci ti gunđaju, kažeš im da odjebu i s dvadeset i tri kupiš vlastiti stan. Radiš i nisi baš zadovoljan, može i bolje, ali eto, ne buniš se previše jer imaš sve što ti treba: mobitel, neki stariji auto koji te odvede kamo treba, stari komp sa stabilnim ADSLom i pržilicu, i sve je Ok. Tada nekako shvatiš da bi bilo sasvim poželjno malo aktivnije se upustiti u vlastitu egzistenciju.Trećina života je iza tebe.I tada se uključiš u vlastito egzistiranje, aktivno se baviš sam sobom, svjestan si svoje uloge u svijetu, da je moraš ispunjavati i da to nitko neće učiniti umjesto tebe. Postaneš egzistencijalist prema Sartretovoj doktrini i sretan si. Dobro, što dalje bude s tobom nije bitno. Recimo da s dvadeset i sedam nađeš neku curu koja isto nije pretjerano privlačna, ima hrpu nesavršenosti, brineta je, nema neke bujne sise, malo oveću pozadinu, masnu kožu, ali je draga, voliš je i ona voli tebe. I tako, imaš svoj mali stan kojemu grijanje ne radi pretjerano dobro negdje u Novom Zagrebu ili u Črnomercu, nije bitno, i jedne noći vodiš ljubav s njom i tada ona zatrudni, vi se vjenčate, ona rodi, i imaš sretnu obitelj. Bla, bla, bla, na kraju svega umreš i to je to.Pazi me sad.Cijelo to vrijeme, od shvaćanja samoga sebe do smrti ti se mukotrpno bakčiš s egzistiranjem i sa životom. Trudiš se što više možeš živjeti i izvući iz života ono malo sreće zbog koje živiš, nešto zadovoljstva i izvanbračnog užitka. Financijsku situiranost, osiguranje vlastite egzistencije, stabilno zadovoljenje, satisfakciju, sve što te čini sretnim. Pažljivo manevriraš između osam različitih krajnosti, pazeći da svaka od njih bude zadovoljna i da zauzvrat zadovolji tebe.
Nije li to potpuno besmisleno?
Odlučio sam da neću više. Nemam snage. Neću se više truditi proći kroz rijeku bez ozljeda, kad njihovo izbjegavanje još više ili barem jednako toliko ozlijeđuje. Neka me nosi kako želi, neću joj se protiviti, odlučujem da neću. Ako vam je tako lakše shvatiti, reći ću da sam umoran. Devetnaest godina prolaženja kroz to me sasvim iscrpilo. Eto ga, nemam snage više. Niti imam volje. Niti imam želje. Niti, realno gledano, imam razloga. Za što da se više trudim? Tako i tako će me s dvadeset i četiri godine naći mrtvog.
Toliko.
[B]Ljubav.[/B]Drugim riječima, racionalizacija rezidue seksualnog apetita.
Recimo ovako. Dečko si, imaš devetnaest godina, upoznaš curu u nekoj glupoj prigodi, shvatiš da si totalno lud za njom i da ne možeš bez nje. Ona je isto tako luda za tobom i sretni ste, ti uživaš jer je fakat voliš. I onda se ona tebe zasiti, ti nju i dalje voliš, ona tebe ne, ti nju i dalje voliš, počinješ joj ići na živce i ona te počne mrziti. A ti je i dalje voliš, slušaš glazbu koja te na nju podsjeća, ležiš na podu, plačeš; ali ona je samo sretna da te se riješila. I ti je i dalje voliš. I do smrti te ona progoni.
Shvaćate li do koje mjere je takvo ponašanje besmisleno?Ne, takvo nešto kao što je ljubav ne postoji. Izmišljotina. Superegova imaginacija. Ne možeš curi reći IMAM SEKSUALNI APETIT PREMA TEBI I MORAM GA ZADOVOLJITI S TOBOM PO SVAKU CIJENU, nego ćeš joj reći VOLIM TE I ŽELIM DA BUDEŠ MOJA ili nešto u tom stilu. Modificiranje animalnog nagona u nešto što je društveno prihvatljivo. I tada shvatiš da ti ta djevojka paše, i uz to što ti taman odgovara po fizičkom izgledu, postane ti prijateljica. I ta dva odnosa kombinirana tvoje ljubav. Sretan si? Eto, drago mi je.
...Ali ne pričaj mi gluposti, molim te.Ne pričaj mi sad da ljubav postoji, ne soli mi pamet o tome. Ne pričaj mi više o velikim ljubavima, o velikim stvarima koje ljudi rade u ime ljubavi, o njenoj vječnosti. Nećeš me razuvjeriti. Ako zbilja misliš da voliš i da je to vječno, onda si ili labilan ili imbecil. Ili jednostavno romatičarska budala i ništa više.
Eto, pokušavao sam dugo spoznati što je ljubav, osjetiti je. Nekoliko puta sam čak mislio da je i osjećam. Hm. Da ne idem u detalje koji bi ovo izlaganje nepotrebno rastegnuli, reći ću da sam svaki puta bio u krivu. Svaki, svaki put. I ništa što sam imao prilike vidjeti nije me uvjerilo u postojanje ljubavi. Jedino me dovelo do ovog zaključka gore izloženog.
I što reći na sve to sada?Pa eto. Ljubav me zamorila. Dosadna je već. Cijelo vrijeme lutati od nemila do nedraga tražeći nešto što se ispostavi da je samo... sociološki prihvatljiva modifikacija šeste rezidue. Hvala vam lijepo. Sad je dosta. Očekivati nešto da dođe, vjerovati kako se na svijetu za svakoga krije malo ljubavi, kako će svatko doći na red, zajedno sa svakim i ja. Pokušavati voljeti. Upravo nakaradno se truditi biti voljen. Hm. Ubrzo se toliko na to navikneš da niti ne primjećuješ da postaješ poput kameleona, poput očajnog pauka koji svoju mrežu baca posvuda, kamo god stigne, čak i na ono na što netko normalan nikada ne bi reagirao. Shvatio sam da je vrijeme da prestanem.
[B]Prijateljstvo.[/B]Drugim riječima, kako pametan čovjek budalu vuče za nos.
Sprijateljiš se s nekim i misliš da si našao prijatelja. Pijete zajedno, prođete štošta zajedno (ili barem ti misliš da prođete štošta zajedno), staviš glavu na panj za njega nekoliko puta, žrtvuješ se tako bezuvjetno da on to ni ne primijeti. Daš ruku u vatru za njega. I opet pijete zajedno, opet prolazite štošta zajedno, opet se žrtvuješ bez pogovora kad god mu treba, bez obzira na to kako si i kako se osjećaš, staviš ovoga puta obje ruke u vatru.I tada prvi puta ti nešto trebaš. Dakako, on učini za tebe sve, kao što i ti učiniš za njega. I naplati ti to. Stavi račun pred tebe i očekuje da mu podmiriš gubitke koje je imao. A ti ne znaš kamo bi sad. Gledaš ga, platiš mu, ne kažeš ni riječ. I tada drugi puta ti nešto trebaš. Dakako, on ti kaže neka pričekaš, ne može sada, kasnije će. Ima i važnijih osoba od tebe. Tek kad me one odjebu, onda ću pitati tebe, ne može sada. Čekaj samo, bit će sve u redu. Povučeš se, osjećaš se kao budala, zanemariš sve ipak. Pa prijatelj ti je. Hm. Prošli ste svašta zajedno, prijatelji ste. Riskiraš za njega, umalo izgubiš život. Ne, sori, nemoj me nazvati, ne mogu pričati sad, žao mi je, al' sve će bit' dobro, čuvaj se, 'ajde bok. To sve dobiješ. Ne sjeti se nazvati te mjesec dana. Hm. Pokušaš zanemariti i to. Eto, sad ti se ta misao čini skoro pa onako grotesknom kao što je- prošli ste puno toga zajedno. Slovkaš to u sebi, i onda shvatiš:
[I]KOJI TO KURAC JA ZAPRAVO OVDJE RADIM?!?![/I]
Shvaćate me, je li?Ne moram previše objašnjavati, je li?
***
Ukratko, rezimirajmo sve ovo gore napisano. (Nije mi bila namjera rastegnuti taj tekst ovako, ali eto, što je tu je.) Živeći svoj život, čovjek ulazi u brdo situacija, pokušava iz njih izvući najviše koristi- a za što? Za to da na kraju umre na bolničkom krevetu razmišljajući o tome kako mu je život otišao do vraga. Eto te, sad imaš sve što si htio, umireš situiran, siguran, vjerojatno čak i voljen, oženjen, ili udovac, s djecom, smisao života si ispunio. Trebao bi umrijeti sretan. Napravio si nešto, postigao si nešto, nisi živio uzaludno.
Jesi li bio sretan?
Je li to sve imalo smisla?
Može li me itko pogledati u oči i reći mi da to ima smisla?
Odlučujem ne živjeti tako. Svejedno mi je kako ću umrijeti i hoće li se kopcima skupljenima oko moje samrtne postelje poradi moje oporuke činiti da sam živio smisleno ili ne. To je najmanje važno od svega, važno vam je jedino kako ćete se osjećati sami prema sebi. Hoćete li misliti da ste živjeli dobar život i izvukli najbolje od njega, ili ćete misliti da ste živjeli život koji je najobičnije sranje i koji vas ni najmanje nije usrećio, ali da ste barem bili na pomireni sami sa sobom i bez ikakvog kompleksa, ne natječući se s ostatkom svijeta u vođenju dobrog života, neopterećeni birokratskim ispunjavanjem zahtjeva koje društvo pred vas postavlja. U svakom slučaju (govorim vam iz iskustva) lakše je pogledati samoga sebe u oči na kraju, biti iskren prema sebi i reći da je život najobičnije smeće koje treba poslati natrag u kurac iz kojeg je poteklo, vratiti ga roditeljima zamotanog u crveno zlatni celofan i na njega napisati JEBITE SE, i lagano poslati to sve do vraga.
Jer život koji čovjek dobije ništa drugo i ne zaslužuje, nego da ga se brutalno odjebe.

je ...tako je...

luzer.

ako ti kažeš..

a jebo te.. jesi bome ti to sve rano skontao.. hm.. dobar blog

Stari, prosli smo svasta..ne zajedno, ali nema veze. Kazes od subote..sitnica!! Meni pomoglo ono..whatthefuck..pa mogu to skoncati kada god hocu :) I jos sam ziv :)
Probaj i ti! To ti uvijek moze doci kao "spas u zadnji cas", "adut iz rukava" i sl.. Sacuvaj tog djokera do kraja :) Mozda ce ti stvarno trebat'......................

90% posto rećenog je istina...