Iz dana u dan...

Imam jedan problem (a tko ga nema)! Sa curom sam bio (ili još uvijek jesam) četiri i pol godine. Zadnja godina dana je pravi pakao za mene (a vjerojatno i za nju). Imam osjećaj kako se vrtim u nekakvoj beskonačnoj krivulji. Ako ste gledali Beskonačni dan sa Bill-om Murray-em u glavnoj ulozi onda možda možete zamisliti kako mi je (samo što je Beskonačni dan smiješan, a ovaj shit koji se meni događa uopće nije). Nego da počnem priču... Prvu godinu dana sve je bilo manje više OK. Nakon toga ja počinjem tražiti razloge za svađu u svakoj njezinoj rečenici, svakom postupku. Istina je da sam često bio u pravu, a često i nisam. Umjesto da odmah prekinem, ja sam nastavio fasada vezu (ono, kao sve je OK kada se gleda izvana, a unutra koma). Veza se nastavila još dvije godine u sličnom ritmu (ona mene kao neizmjerno voli, ali to ostaje samo na riječima i ponekoj suzi). I tada se događa VELIKI OBRAT! U jednom trenutku sam se zapitao koji k.... to ja radim?! Sjeo sam sam sa sobom i rekao si da nešto moram promijeniti. Ili ću prekinuti, ili ću pokušati sve da veza uspije. Moram napomenuti kako sam uvijek osjećao da je ona osoba sa kojom želim ostariti (kako kontradiktorno). I tako, ja sam postao DOBAR! Ne onako prijetvorno dobar, već stvarno, stvaaarno dobar (možda i previše kako će se kasnije ispostaviti). Od tada više ništa ne valja! Sada doslovno svakih par dana (a to traje već cijelu godinu) prekidamo (na njezinu inicijativu), pa se vraćamo (na moju inicijativu), itd... Rekla mi je u zadnjih godinu dana toliko gadnih stvari (sviđaju joj se drugi, želi još stvari isprobati u životu, ne želi planirati nikakvu budućnost sa mojom malenkošću...), da bih da sam onaj stari, već odavno dignuo sidro i poslao ju u PM. Ali više nisam takav! Postao sam sasvim jadna kopija sebe samog. Neki od vas će reći: „Vidi ga! Sada kada mu je cura pokazala zube, on zaljubljeno pati! A gdje si bio prije druškane?“ Ali to ne drži vodu, jer se ona promijenila na gore tek nakon moje ničim izazvane promjene na bolje. Nego, da privedem priču kraju... Trenutno se nalazim ni na nebu, ni na zemlji. Ona i ja smo još uvijek „zajedno“, ali kao i da nismo. Nalazimo se na moju inicijativu. Kada se vidimo stvari kao da štimaju. Uvijek mi se vraća kada želim, ali imam osjećaj (a istina je) kao da ju silujem, kao da bi ona najrađe pobjegla glavom bez obzira, ali joj njen odgoj i „dobro moralno srce“ ne dopuštaju da me prevari i nestane u oblaku prašine kao ptica trkačica. Ne znam što napraviti? Znam da ovako možemo unedogled, ali jednostavno više nemam snage. Da je pustim ili još ima nade? Cure, žene, pomagajte!!!
 
P.S. Znam da ovo izgleda kao pismo čitatelja u Gloriji, Mili, ili nekoj inoj srodnoj tiskovini, ali tako je kada ljubav boli! Šmrc!

pusti je

počni je terat proć... u cilju učvršćenja veze ;)

a i ja bi ti mogla ispričati sličnu priču, samo u drugom rodu :)) i ne traje baš toliko dugo ali je bit ista.
nemam ti šta pametno za savjetovati jer da sam dovoljno pametna vjerojatno bi znala riješiti i svoja sranja
i da, lako je svima onima koji nisu u toj situaciji reći, pusti je, šta će ti to i bla bla
možda to i je rješenje, možda je rješenje odmoriti se malo jedno od drugoga ali ...ma ne znam, to je poanta
hahha

trebao si to prekinuti na vrijeme.. i nemoj dragi moj, slušatikaj timi pričamo, odluči onako kako ti misliš da će biti dobro za tebe..

Ili si prekasno postao dobar ili prerano.
Nemoj više tražiti da se nalazite,nemoj ju često zvati,promjeni se,ako si mogao na bolje,onda vjeruj mi možeš na gore.Čudne smo mi biljke,kad si dobar gaze te a kad si smrad vole te.ako te opet ostavi,nemoj se pomiriti s njom,ne nikad,ali ne neko određeno vrijeme,pusti da shvati kako će joj biti bez tebe.A sav ovaj savjet je jedino ako se možeš tako postaviti,a ako ne...onda nastavi ovako kako je bilo do sada i probaj uživati,pozdrav!