Iz dana u dan...

PAKAO I KUGA
-Gabrijele jesi li izveo psa u šetnju?
-Jesam!
-Molim?
-Jesam!
-Što si rekao, ne čujem te od fena?
-Jesaaaaaaaam!!! A kada bi ugasila taj prokleti fen, možda bi me i čula!!!-sada se već Gabrijel derao iz petnih žila, što zbog fena, a što zbog toga što je ovo bio već tko zna koji put da ga se ometa u pisanju.
>Kako ne shvaćaju da svi oni žive od ovoga što pišem<, pomisli Gabriel.
>Da ja sada ne gubim oči nabadajući po već dobrano rasklimanoj tipkovnici, ne bi bilo ni bundice od nerca, ni Action Mana i Barbika za djecu, a moja se "poštovana bolja polovica" ne bi mogla hvaliti svojim prijateljicama, pokazujući im slike s prošloljetnog krstarenja po Mediteranu.<
Gabrijel je sjedio za svojim radnim stolom pokušavajući nešto napisati. Sjedio je tako već dva sata, paleći cigaretu za cigaretom. Nekako mu se uvijek činilo da u cigaretama nalazi nešto što mu pomaže u pisanju. Uostalom, bilo je malo pisaca, profesionalaca ili amatera, kojima u pisanju nije pomagao neki porok, pa bila to cigareta, alkohol ili neka druga vrsta droge.
Tako je razmišljao i pušio, ali ništa, baš ništa mu nije padalo na pamet. Imao je još dva dana da časopisu u kojem je bio nešto poput stalnog suradnika isporuči kratku priču za koju je već dobio i potrošio honorar. Nikada se nije želio dovesti u ovakvu situaciju jer je iz iskustava drugih pisaca koje je poznavao znao da je najgore pisati pod pritiskom, štoviše, sada je bio siguran da je to nemoguće.
Počeo je misliti na Dolores, svoju davnu fakultetsku ljubav. Ona je bila jedna od rijetkih djevojaka koja ga je nadahnjivala i tjelesno i umno. Uostalom, jedina žena sa kojom je stvarno bio spreman sklopiti brak zvala se Dolores. Bila je božanstvo, i kako to obično sa božanstvima biva, postala je legenda i ostala negdje u nekoj prošlosti, zakopana duboko, duboko u kori njegovih sjećanja. Sada su ta sjećanja počela kopati uske tunele ka površini njegove svijesti.
U ovakvim se stvaralačkim krizama obraćao svojoj Dolores. Uvijek je znala što i kako. Ona je bila njegova muza i značila mu je više nego svih devet starogrčkih muza zajedno.
>Eh, Dolores, kako smo se dobro zabavljali. Kada se sjetim toga vremena; dugi razgovori o književnosti (dakako, najčešće besmisleni), u džepu par kuna (ili je to tada bio hrvatski dinar) za kavu i naravno, bezbroj sitnih, tada gotovo nevažnih zajedničkih doživljaja koji mi se danas čine najvažnijim doživljajima života.<, prevrtao je Gabrijel svoja sjećanja nadajući se kako će iz te vreće uspomena ispasti neka krhotina koja će mu kao i toliko puta do sada dati inspiraciju, potaknuti ga na pisanje.
Prisilio se i počeo intenzivno misliti na ta krasna vremena koja su sada tek prošlost. Doduše, Gabrijel je znao da krasna vremena nikada ne pripadaju sadašnjosti, ali i da ta vremena u velikoj većini slučajeva nisu ništa bolja ni gora od ovog današnjeg vremena u kojem živi. Međutim ni sjećanja na ta vremena danas mu nisu pomagala. jednostavno nije mogao napisati niti jednu jedinu dobru rečenicu.
Onda je počeo razmišljati o jednoj ne tako ugodnoj stvari iz prošlosti; sjetio se prekida s Dolores i muke koju je prošao dok je nije vratio. Kada ju je uspio ponovo osvojiti bio je najsretniji čovjek na svijetu, ali njihova veza više nikada nije bila ista. Taj pakao prekida je ostavio ružan trag u njegovoj duši i Gabrijel od tog trenutka više nije vjerovao u ideale. Ali, imao je taj prekid i svojih dobrih strana; Gabrijel je neke svoje najbolje tekstove napisao u to vrijeme, kao da je tu svoju ogromnu bol pretvarao u tintu, a dane bez Dolores u najljepše stranice svoga skromnoga opusa. Da, istina je, i on je bio jedan od onih koje bol pokreće. Znao je on to i zato se uvijek kada je bio u stvaralačkoj krizi vraćao ili u doba njegove najveće sreće sa Dolores (pa je onda žalio nad prolaznošću života), ili u doba prekida kako bi ponovo proživio tu bol koja ga je toliko motivirala. Tu je istu tehniku pokušao i sada.
Ali, ništa se nije događalo, i dalje je bio kreativni invalid. Izgleda da ni ta vreća uspomena nije bila vreća bez dna. Sada, nakon gotovo dva sata neuspješne potrage za nadahnućem, znao je da mora pokopati Dolores kakvu je poznavao tih studentskih dana. Ona je bila gotova, isprana poput starih traperica. Toliko ju je već puta iskoristio u svome pisanju, da je napokon shvatio kako treba početi živjeti u stvarnosti.
Upravo je pokapao svoju Dolores, svoju boginju i muzu, svoju Dolores iz studentskih dana, kada se oglasila ona njegova kuga od žene:
-Gabrijele, jesi li se počeo spremati...zakasniti ćemo na predstavu!
-Evo me, idem!!!
-Hajde, požuri, i nemoj obući one užasne smeđe mokasine- ne pašu ti na odijelo...
- Kako ti kažeš, Dolores!
>Uvijek kako ti kažeš...<, pomisli Gabrijel i krene se spremati.
 
 
"Netko se nikada nije ženio i to je njegov pakao, a netko je i to je njegova kuga."
Robert Burton