Aj liv, egejn! (rek'o b' Caleb i uz'o vile u ruke)

 
Level 1
Materijalizacija na ulici, nešto kao u onim razbijačkim igricama. Lik se pojavljuje ni iz čega, spreman za akciju i tamanjenje Zlih. Koju akciju, pobogu? Svojevoljno istrgnut iz topline stana koji se tog jutra odjednom učinio prevelik. Smješten na dva kotača, pod objašnjenjem "razgibavanje, ulijenio se". Siva spodoba klizi između sivih zgrada i promrzlih, sivih ljudi. Popraćen pokojom mrzovoljnom psovkom, sivi ljudi izbjegavaju kontakt očima
(...fear is your, fear is your, fear is your only god...).
Ne diraj u svetinju nedjeljne mrzovoljne, lijene šetnje po blatnim pločnicima! Izbjegavanje sivih vozača, skakanje preko rubnika, "disanje" prednjih amortizera. Hladan zrak prolazi oko naočala, iritira oči. Peku. Odgovaraju curenjem, nos odlučuje učiniti isto.
 
Level 2
Presvlačenje, sušenje majice i potkošulje na radijatoru. Čudan je osjećaj, makar privremeno, imati tuđu odjeću na sebi. Nešto kao žrtva brodoloma ili nesreće. Ljudi koje bi na ulici možda zamijenio za sive, ali gledaju te u oči. Smiješe se dok pričaju. Zabrinute riječi, s malo prijekora.
 
Level 3
Teško je biti izgubljen starac u gradu sivih ljudi. S teškom torbom u ruci, njegov pogled luta okolo, dok je njihov prikovan u stazu ispred sebe. Izmislili smo nove nazive za to - postblagdanska depresija, nedjeljna depresija, ovakvaonakva depresija. Prazna opravdanja za nemogućnost da vidimo dalje od svojih sitnih sebičnosti.
(...everything can change on a new year's day...) Obmana.
 
Level 4
Prozračivanje stana, pražnjenje pepeljare, nakon toga ostaje samo miris naranče i klinčića. Zidovi se opet udaljavaju. Kvragu, moram ih nekako učvrstiti, ne znam prodaju li neko ljepilo ili cement za to.
Spuštanje glave na kauč, razmišljanje o odlasku po kruh. Ali, samo da zatvorim oči na pet minuta, samo da malo odmorim. Budim se poslije ponoći, nešto sa zvučnika vrišti, ostavio sam upaljen komp. Opet.
Teturam po stanu, usta slijepljena, osjećam žeđ. Nisam otišao po kruh, za ovo kruljenje iz želuca pobrinuti ću se ujutro. Zidovi prijete ponovnim pomicanjem. Ignoriram ih, znam da im se to ne sviđa. U čaši se otapa šumeća tableta, gledam malo u nju, pa onda kroz prozor u puste ulice.
Nekada je teško živjeti u gradu sivih ljudi.
(...calm like a bomb...)

a ponavljam se al... ima Montana sendvića na pumpi.

Zgadili su mi se. Kao i kava na benzinskim uz autoput.

aje. al cigarete su im jako dobre.

Kako ono? "Kompliciran, težak i naporan"? Ah... Nekad bi mu čovjek dao hug, al zna da b' on onda pobjego fakinski se iscerivši. (Primijetiti sigurnost sivila.) :)