Fuckin život

Negdje sam pročitao nedavno da je čovjek drugome čovjeku ili blagoslov ili prokletstvo. Prijatelj? Što je to ili, bolje rečeno, tko je On? Okružuju me brojni ljudi - ali na njihovim lica ne vidim radost, zapravo... Ne vidim ništa! U osnovnoj sam imao puno prijatelja (bar su se tako predstavljali..), a nakon osnovne srednju sam nastavio u drugome kraju, kraju je i po mentalitetu ljudi i po geografskim osobinama potpuno različit od mog rodnoga zavičaja. Tamo sam upoznao puno ljudi i stekao puno novih poznanika - ne želim napisati prijatelja, već poznanika! Kad sam se vratio u svoj kraj, iznenadio sam se... Oni koji su jučer sa mnom bili poput nokta i mesa, danas mi okreću leđa. Ne žele me ni pozdraviti, a kamo li nešto drugo. Ako se neizbježno susretnemo, onda je to mučan razgovor. Ne shvaćam zašto. Čovjek me fascinira, ali i plaši zbog toga. Iako se ponekad ne želim oteti iz naručja svoje osamljenosti, ipak u dubini svoga srca žudim za prijateljskim riječima. Oko mene su sve poznanici - ljudi koje poznajem samo po vanjštini, ali pravih prijatelja je malo. Možda sam u dubini svega i ja kriv... Ne znam... To Be or not to Be?