Hedonizam

Svojevrmeno na pocetku ili pri prvim pokusajima duhovne gimnastike i razvoja, ucili su me da shvacanje krece iz one misli da su nam drugi krivi ili zasluzni za ono sto nam se dogadja.
Sljedeca stepenica je bila shvacanje, ne nisu mi drugi krivi, sam sam si kriv. Ako zelim da mi bude bolje, da zaradim vise novaca, imam vuse vremena ii bilo sto drugo, onda to moram i sam zasluziti. Kao sto Isus jos davno rece, pomozi sebi pa ce ti i bog pomoci. Osvjestivsi tu misao krenuh u osvajanje, zaradjivanje, ostavrivanje materijalnih snova. Sve je to dobro islo, no jednog dana shvatih da mi novi auto ne pruza neku preveliku srecu. Da, fora je par mjeseci, no ipak je to samo pleh na kotacima. Mrtva stvar, nista vise.
Onda shvatih da je sve tako kako mora biti. Nitko tu nije ni kriv ni zasluzan, to je duhovni put shvacanja. Moj je bio kroz hedonizam i tako izgleda da ce biti i dalje. Kroz ljude, kroz razgovore i komunicirajuci s ljudima u razlicitim situacijama.
Sve price o asketizmu, skromnosti i slicnim odricanjima ne nekom zamisljenom duhovnom putu su samo price. Svatko mora pronaci svoj put, kakav god da bio. Nitko nije autoritet da ocjenjuje ili sudi. Budi to sto jesi.

Obilježje suvremene, masovne kulture je kič: kič ponašanje, kič posjedovanje, lažne potrebe (one koje su proizvod postojećih potreba,pa se reproduciraju, ali s obzirom da živimo u globalnom svijetu to su sve očekivana, rekla bih normalna zbivanja i ponašanja.
Bitno je da smo svjesni toga i da možemo sve držati pod nadzorom. Hedonizam ... ugađanje samom sebi je isto normalna ljudska osobina koja ima svoj tijek: početak ... rast... pad, a starenjem u pravilu intenzitet potrebe da si ugodimo raste.

Mnogi ljudi poistovjecuju hedonizam za egoizmom, mada mi nije jasno zasto. Kad god sam sebi ugodio, a cinim to cesto tj. kad god mogu, onda u paketu idu i drugi oko mene. To znaci svima nam je dobro.