Sound of Silence

 
Postoji to neko lagano vrijeme, lagano poput bonace ljeti, kada ležiš pored mora, a valovi se natječu za nagradu u milovanju tvojih predivnih palčeva...i gledaš nebo...izmišljaš priče, vadiš ih iz oblaka poput zečeva i radiš od njih prekomorske brodove koje lagano puštaš da se rasplinu na onoj tankoj liniji na kojoj si uvijek želio hodati držeći ravnotežu...i mašeš...mašeš...
Postoji to neko namjerno vrijeme, kada se osjećaš poput vitke linije pod vrškom ugljena za crtanje, kao da si dio neke nestvarne kompozicije, pomalo zamagljene dahom i vjetrom kroz poluotvoreni prozor...i možda si to ti...ili nisi...koji nastaje u točci milovanja mašte...i pitaš se, u jednom trenu, jesi li zaboravio kako se uređuje pogled il` si samo zaboravio sjetit` se...
Možda je ipak potrebno promoliti malo ruke kroz snove...
 

"forgot to remember to forget", eh?

eh?

forgot to remember, samo...

al u biti, sad kad gledam, i ono je točno... :))

:)

sorry, Lola, imam nekih tehničkih teškoća, na mom logu se tvoj koment vidio, ali na početnoj weblog strani uopće ne, plus, weblog mi se razvukao preko cijele stranice, u potpuno nenormalnom formatu...too much...!! pozdravljena, hvala za koment...