Hmmm...

Eto i mene na iskrici nakon dosta vremena. Tu i tamo sam dolazila provjerit poruke i to je sve. Okolnosti real life-a jednostavno nisu dopustale neke stvari,a ne dopustaju ni sada. No za neke stvari smo si sami krivi. Nema tu nikakve sudbine,iako ja jos uvijek pomalo vjerujem u nju. Okrivljujem ju za sve ono gdje ne mogu naci neki pametniji razlog.
"To je sudbina..." Jel vam poznata ova recenica? Koliko li smo ju samo puta svi izgovorili?! Kako ju promjeniti? Kad bi barem znala pravi odgovor...
Sjedim za kompom i pisem o sudbini o kojoj ustvari pojma nemam.. I razmisljam o njemu. O tome kako sam glupa sto svaki put odbijem njegov poziv na kavu ili bilo gdje drugdje. A svakim odbijanjem sve vise mi se svidja...
Mozda nam nije sudjeno da budemo zajedno???
Ili su sve to jednostavno gluposti?

Lako se opustit kad smo u drustvu,ali na samo.. hmmm... teze malo. mozda nam je i sudjeno,ko zna? ali to bi onda primjetili ranije jer se dugo vec znamo. ili opet nisam u pravu?

ocito da necu znat,al je ta neka sramezljivost jaca od mene. a vidim da si ti nesto ljubavno raspolozena,mislim,po tvom blogu :)

a da jednostavno deš na kofi onako bez dogovra...vani si i nemaš kaj raditi i pozoveš ti njega da ti pravi društvo dok nekaj čekaš...obična, neobavezna kavica....nema beda....
osim toga...gledam sa muškog stajališta....ako on tebe zove i valjda te zove sa razlogom (dobrim:), onda se nikaj ne brini...da štuiš ko zalivena on će u tome naći nekaj simpatično...da si nervozna i u tome će naći nekaj simaptično...ma kaj god da radiš...da dubiš na trepavicama...opet će to postati simpatično...bar si ja tak nekak gledam...

sad ste me malo ohrabrili pa ga sutra mozda i nazovem :) ako ne sutra u subotu cem ose sigurno vidjet iako opet ne nasamo,ali i to je nesto :)

ovo je bas ono sto sam trazila.. rijeci ohrabrenja :) hvala goga :)