True story

Nemoj odviše odrasti,
promatrati život s odsto­janja.
Nemoj se dovesti u nepriliku
da za sve tražiš ra­zloge i opravdanja.
Nemoj zatočiti svoju dušu
u zagušljivu izbu op­stanka,
nadmetanja s ispraznošću.
Nemoj se ukloniti pred vjetrovima dana i bića.
Nemoj ugasiti vjetar svježine i svjetla u sebi.
Dopusti si života i blizina.
Dopusti čovjeku da bude čovjek,
putu da bude put,
stablu da bude stablo.
Dopusti da te valovi mora i snova pohode
i kada ti se obale punine
uslijed zbunjenosti i zabrinu­tosti
čine nepristupačnima.
Dopusti si srce djetinje,
srce zaneseno jednostav­nošću,
srce zanosno.
Da živiš.
Da živiš topla i vedra oka
koje i od pučine umije sazdati luku.
Da oblikuješ smiono srce svijeta
kako bi ljud­skost preživjela,
kako bi dorasla do srođenosti
s neizmjernošću koju dotiče.
Da ga oblikuješ koracima prisnim od običnosti.
Da se zrelost ne pretoči u zamiranje,
već da iz nje provre nova nada.
 
S. Lice

lijepo