Dva: broj između jedan i tri.
Nije teško pogoditi situaciju koja će se dogodiit u tom datom trenutku na tom datom mjestu.
Rekla je sve preko telefona. Ja znam da "Možda" i "Ne znam" znače nešto drugo. Barem kod nje.
Plave oći i riđa kosa odavale su njenu namjeru, smjer kretanja i opću ideju.
Ja sam bio samo muha: priljepila me za krevet i ostavila krvavi trag.
Sjeo sam na klupu ispred njene zgrade i zapalio cigaru. Izašla je van. Kosa joj je činila aureolu oko glave. Bogme ostao sam paf ko i prvi putkad sam je vidio. Sjela je pored mene i rekla:
" Još uvijek pušiš. Rekla sam ti da će te to ubiti. Ali nije bitno. MENI više nije bitno! Šta je bilo bilo je! Ja sad idem."
Gledao sam sa žaljenje za za njenom guzom. Mala, obla, jedna od onih koja će svakog pravovjernog muškarca ostaviti u raskoraku. A sada ju je brzim i dugim koracima nosila daleko od mog dohvata.
Stajao sam na stanici i čekao tramvaj broj 2. Još uvijek se vozim u njemu mada, od nedavno, funkcioniram kao jedan...
29.09.2003. u 15:31 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar