Sound of Silence

 
Jeste li spremni? Visjela joj je nad glavom reklama.
"Jesam li spremna?" - pitala se prateći pogledom desetke izgužvanih portreta što su visjeli iza staklenog okvira u pokretnoj galeriji znanoj kao "tramvaj kojeg nikada nema kad ga trebaš". Pitanje bi neupućenima moglo izgledati poput kakvog testa hrabrosti, spremnosti, no u njenoj se mislećoj konfiguraciji  šetalo više poput retoričkog pitanja.
Koji smo mi to trenutak, prijatelju?
Koliko godina imaju moje ruke?
Palo joj je na pamet da zvuči poput reklamnog slogana. "Iskoristi dan. Uzmi kredit". "Krema za ruke koju možete i pojesti ako ste baš toliko lijeni da nešto skuhate".
Od svih nijansa kojima je bila obojana, mogla je izgledati nemirno ljudima što su čekali pored nje. No bila je prozirna. Kao boja ovoga grada.
Niste još naučili plesati? Ništa zato. Zaplešite  s nama! Vodimo vas u pustinju gdje ćete stati na užareni pijesak i u trenu plesati k`o nikad prije. A neki će i skakati. Plesna škola s dugogodišnjim iskustvom.
Tramvaj je bivao sve veći. Poput kvasca. Ljudi su i dalje nekreativno visjeli.
A što biste vi? Ma možete i više od toga! Upišite naš tečaj!
Izdahnula je kavenim uvidom u svoje razmjerno jednostavne snove.
Vrijeme je za izložbu.
 

Xexe, dražesni akvarelu boje grada, lud si ko kupusar što pleše tarantelu da zbuni tarantulu, ko tramvaj s krafnama umjesto kolača, ko blago zimsko veče koje nije uspjelo ući u prepuni tramvaj, a ponekad i više od toga.... way 2 go! :)))

Ovo nije za komentirati, nego samo za komplimentirati.