NAS DVOJE, (a) SAMI
Čudno je to, ljubavi moja mala, stajati na kraju molića držeći se snažno i nježno i gledati kroz valove i čuti kroz šumove, misleći da smo otkrili zaboravljenu vječnost, naivno vjerujući da se ljubav dešava samo nama, ljubomorno grleći spokoj razigranih sanja.
Ponekad te osjetim u mirisu soli, dah duše tvoje me zgrabi i plačem tad u sebi jer bestjelesno ne živi bez ljušture i kako je odbaciti onda?
Jesen u Zagrebu miriše na kestene , lišće razasuto i šuškavo pod našim koracima, na toplo mlijeko i kavu u magličastim jutrima i na sjećanja na plavetnilo i tebe. I, znaš, iako je teško nositi tu infantilnu želju za postojanjem mora ovdje, još je gora spoznaja da ti nisi tu.
31.10.2005. u 23:20 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
od Daleke obale do Malog Princa i J Črnka... sjeta je zavladala logom, bit će da su prve magle ;)
Autor: pike_TS | 31.10.2005. u 23:20 | opcije
Podsjeti me ovo na 'Autumn in NY'... Đe je moja Billie? Moram da gibam društvo, riknuli mi zvučnici ođe.. ;)
Autor: bajumbadum | 31.10.2005. u 23:30 | opcije