True story

Ako ćete ovih dana pohoditi grobove svojih dragih, grobove onih prema kojima gajite poštovanje i ljubav, onih s kojima ste bili, na bilo koji način, životno povezani, učinite to s dubokim poštovanjem. Nemojte dopustiti da vas u vašem pohodu grobovima okrade površnost i užurbanost. Dajte si vremena. Dopustite svojoj duši da među grobovima diše punim plućima. Imat će što udahnuti. Jer groblja su sveta mjesta. Njihova je zem­lja posvećena životom koji su proživjeli oni koji u njoj počivaju. Toliko dobrote, i upamćene i zaboravljene, pa i one nikada neprimijećene, prožima svaki njezin grumen. To se podjednako tiče i onih uređenih gro­blja i onih zapuštenih, pa i onih preoranih. Tiče se to svakoga groba. I onoga u kojem počiva netko tko je doživio poznu i blaženu starost, i onoga u kojem počiva dijete koje nije došlo u priliku izgovoriti prvu riječ, zakoračiti prvi korak, i onoga u kojem počivaju oni koji su se čitavog života tražili da bi se tek u smrti sjedinili. Tiče se to i onoga groba u kojem počiva netko tko je čitav svoj život proživio u zabludi, u zaslijepljenosti, suprotstavljen ljubavi. Jer svaki je ljudski život Božjom dobrotom blagoslovljen, i svaki mu se život barem katkad dobrotom odazvao. Gro­bljima je to poznato. Ona razumiju ljudski život u njegovoj nedokučivosti. Zato je toliko tišine u njihovu ozračju.
Neka se vaš pohod grobovima ne ograniči na polaga­nje cvijeća, na paljenje svijeća. Nije važno je li vaš buket ljepši i bogatiji od drugih. Važno je da je od srca. Važno je da izrekne vašu ljubav i zahvalnost. Važno je da posvjedoči da život traje. I da je to dobro.
Češki pjesnik Jiri Wolker pisao je: "O groblje, groblje, / livado zelena, / u tebe siju / najdraža sjemena, / da bi niknula." Dovoljno je samo malo utišati svoje srce da bi se to razumjelo. Dok čovjek prolazi među grobovi­ma, on, gotovo rukom, dotiče tolike nade koje se nisu ozbiljile, tolike snove koji su ostali nedosanjani, tolike patnje koje su kroz mnoge godine bile hrabro nošene, radost koja je hranila i hrabrila i neke potpuno nepo­znate, život koji je istodobno i plod i sjeme neizrecive Božje ljubavi.
Pođite i grobovima koje nema tko pohoditi, u kojima počivaju već i oni koji su se o njima kroz mnoge samotne godine drhtave ruke, i još uzdrhtalije duše, brinuli. Pođite i k njima. Pomoći će vam razumjeti kako je jednostavno voljeti. Pomoći će vam razumjeti kako ljubav tek naizgled govori jezikom vremena. Ljubav ne pripada prošlosti. Vrijeme njome ne go­spodari. Ta izvan ljubavi čovjek i nema svoje povijesti.
Nemojte proći mimo križa usađenog posred groblja a da, barem nakratko, ne zastanete. On sve tumači. Sve povezuje. Svojim raskriljenim krakovima bdije nad onima koji počivaju, kako bi počivali u miru. Bdije nad onima koji dolaze grobovima, kako bi uvijek znali tražiti i nalaziti načine da žive u miru s Bogom i s ljudima. I sa sobom. Zastanite pred njim. Budite si­gurni: prepoznat će vas. Prepoznat ćete se.
A kada pođete k svojim domovima, uzdrhtali plamen svoga života povjerite stijenju koje će znati odoljeti vjetrovima i mijenama vremena. Povjerite ga ljubavi.
 S. Lice

baš lijepo od tebe. :) svojima koje volimo lipo je otić i kroz godinu, jer možda danas neki dani naši ne bi izgledali tako kako izgledaju da neki dani njihovi nisu izgledali onako kako jesu....to ne treba zaboravit ako se voli sa sobom živit u miru i radosti...i od prošlosti i od budućnosti uz ljubav i poštovanje uvijek davati voljnima i primati od njih.