TEME I DILEME JEDNOG SPLITSKOG TEŽAKA :))

jučer sam bio na grobljima,u spomen na drage ljude kojih više nema.....rođaka,bake,dide....i Flavije.......Flavija je bila kći mojih kumova,sedam godina mlađa od mene,a bili smo kao stariji brat i sestra....ako je postojao anđel na zemlji,to je bila ona...rasla i stasala je brzo u zgodnu i pametnu curu,već sa šesnaest godina ona i ja bi pričali o životu,snovima,nadanjima,ljubavima...tada je ona svaku moju ljubav skupa s menom analizirala,i kada se jedna moja duga veza raspala,prva koja je bila uz mene bila je ona...kad bih došao kod njih u Beč,vodila me svagdi vani,ona,njen momak,brat i ja lumpovali bi do sitnih jutarnjih sati....kad bi bio sam,ako triba ma namištala bi mi i prije,ma sve bi učinila za mene,i obrnuto...kada je čula da se ženim,bila je presretna,rekla je....."samo požuri s bebom,pa da se ja mogu biti ponosna teta...."....ali malo prije mog vjenčanja,na jedan uskrs,Flavija je poginula u saobračajnoj nesreći......bog ju je pozvao k sebi...
šok u meni je bio velik,bol neizmjeriva....nisam mogao vjerovati...a pitanja opet nisu prestajala,bože zašto???...zašto??..odgovora nije bilo....nisam mogao ići na sahranu,nisam imao hrabrosti....ali onda sam se predomislio,sjeo sam u automobil,i jureći stigao na pogreb.....bol i suze...samo to je bilo tamo...uspomene...nitko na njih tad nije mogao misliti....
krenuo sam kući kasno uvečer,i odlučio sam stati na mjestu gdje je poginula,da se pomolim....kad sam stigao,ugasio sam automobil,izašao vani...i pomolio sam se.....osječao sam se čudno,prolazili su me trnci,suze su išle same od sebe,činilo mi se kao da me netko gleda,ali nije bilo nikoga.....ušao sam u auto,upalio ga i pogledao na sat u automobilu.....učinilo  mi se malo čudno vrime....pogledao sam sat na ruci....on je pokazivao još nebulozniju uru....pogledao sam mobitel...i tamo je bilo krivo vrijeme!!!!!????
cilim tilom prošli su me opet trnci,jednako kao i sad dok ovo pišem,da li je to bila ona,da li mi je htjela nešto reći....mislim da je...to je bila Flavija.....
jučer dok smo stavljali cvijeće na njen grob,trnci su me opet prolazili,suze su opet krenule same od sebe....gledao sam svoju kćer,i pitao se kako bi volio da je Flavija tu,da se poigra s njom,da je poljubi,zagrli....kći me je pitala...tata zašto plačeš...a ja sam joj rekao....plačem ljubavi zbog jednog anđela,koji s neba pazi na nas.....zagrlila me je kao da je sve razumila....ništa više nije pitala...a ja sam gledao u sliku na grobnici,obrisao suze i nasmiješio se,jer sam znao da je ona tu kraj nas....svaki put kad me prođu trnci,znam da je ona tu......
pozdrav Flavija,i jednom sresti čemo se opet....... 

lijepo si to napisao... (uf... i kak sad mislis da ja u uredu prepunom ljudi opravdam suze....)

suza je iz oka kanula....jedna, druga ...

......