Onako, usput

  Odmah da se ogradim, ja u tu istu vjernost, nikako ne vjerujem, niti je u biti više od ikoga očekujem, niti da imam vjernog prijatelja, niti muža, još manje eventualnog ljubavnika...
  I da li si vjeran, kad ti se u mislima vrti faca koju bi rado imao/la,zamišljaš ga u svim mogućim ljubavnim trenucima,razvijaš maštu, a ipak ne bude ništa, po mom nekom uvjerenju, i to je neka vrsta nevjere, kao što mi se događalo da mi neki muškarac, dodiruje prstićima ručice,, približava mi se tako da osjetim njegov dah, i ništa!!!!
   I u čemu je tu onda razlika, od onih koji stvar jednostavno realiziraju, po meni nikakva????