True story

- Dok idem putovima koje moja duša prepoznaje kao svoje, moje se srce sve češće lomi i kida. Sve češće se osjećam samotan i slab. Ne znam dokle ću moći tako - potuži se čovjek svojem anđelu.
- Razumijem te - reče anđeo sućutnim glasom.
- Čovjeku katkada treba mnogo vremena da nove blizine nauči razlikovati od samoće. I kada se prestane oslanjati o privid, može mu se učiniti da je izgubio oslonac, premda je tek tada stao na čvrsto tlo. A za svoje srce ne brini. Ono se ne lomi. Ne kida. Vjeruj, ti u njega sve dublje ulaziš. I što si dublje u njemu ono biva sve prostranije. Svaku riječ, sve što ti se zbi\ svakoga na koga pomisliš, ono tada bez napora umije udomiti.
- Ali shvati - primakne se čovjek svojem anđelu.
- Čovjek sam i neizmjerno mi mnogo znači dodir onih koje ćutim u svojoj duši.
- Doći će vrijeme - toplo će anđeo. - kada će ti biti dovoljno što netko, do koga ti je svom dušom stalo, negdje diše, bilo to ma tko zna gdje, bilo to u ovome vremenu ili onkraj njega. Svojim dahom vazda ćete se međusobno doticati. To je obilje od kojega veće čovjeku nije moguće ponijeti.
 
S. Lice