Two tickets for one trip
Poželiš li me ponekad opet primiti za ruku, poljubiti u obraz i samo ispričati priču naslonjen negdje na zid kojim si me ogradio da sačuvaš djelić istine o sebi. Ne laži mi više nego što želim i mogu čuti. Dovoljno smo rekli da nismo više u stanju izgovoriti niti jednu istinu koja nas ne bi možda povrijedila. Nježnim uzdahom očekujem svaki tvoj pozdrav besmislen, a opet drag jer me se sjetiš toga trena. Put biva jasniji kada ne gledaš kamo hodamo. Riječi nježnije kada šutimo. Dodirni obraze, rukama pridrži utjehu moju, nijemo, slijepo tražimo sličnosti udaljavanja. Hoćemo li biti tamo kada se jednom opet sretnemo pogledom na putu koji nema putokaze. Zavirimo u svoje misli. Osjetimo li drhtaj, tu smo. Zavirimo u sjećanja, osjetimo li tugu, daleko smo.Tuga kojom smo si dovoljno boli zadali još uvijek visi negdje obješena za uzglavlje praznog kreveta. Jastuk mek. Plahte hladne. Gdje nestane topline kojom smo mogli biti ono što drugi nisu. Putujem. Još danas gledam, sutra više ne vidim. Nestaju oni koji su nam jednom mogli reći ono što mi nismo. Zagrli me. Ostani. Odlazim bez oprosta riječi jer ispred ne vidim, a iza se više vratiti ne mogu. Pokaži mi da mogu i moći ću. Znat ću da osim tebe postoje drugi koji mogu izgovoriti jasno i glasno sve ono što jednom poželjeh čuti. Kažeš nisam čula, a ne pitaš se jesi li rekao dovoljno jasno i glasno ono što si samo strahom prikriti znao. Pokaži smjelost vlastita puta, i ja ću samo biti onaj dio kojeg više nitko neće trebati jer je nestao putem tvog puta izgubljenih snova. Primi ruku pomirenja i nježnog prijateljstva. Putokazi su oni koji ostaju još dugo za nama, za onim izgubljenim trenucima koje više niti mi ne prepoznajemo, ali drugi vide. Trenucima vlastita sna, nedovoljno iskrenog, ali vječnog.
Eh, tako je glupo i prazno biti danima bez tebe, ljubavi. Puno je toga učinjeno zauvijek, a opet malo toga što bi moglo promijeniti tragove kojima smo krenuli na put držeći se za ruke. Toliko ti toga želim reći, a zastajem na prvu misao, kao granicu koju ne mogu prijeći. Kao da misao ne želi van iz tijela, već želi ostati tamo gdje si i ti, duboko u meni. Moja koža, tvoji dodiri, ples koji ne prestaje tvojom šutnjom jer je riječ zauvijek premala da dodirne između prostora dijelove vremena kojim smo vezani. Želim samo da znaš, nema dana da ne pomislim na tebe, niti noći da ne legnem u postelju grijući svoje tijelo tvojim mislima. I svaki put se nadam da novi dan neće odnijeti njih, tvoje misli, kao što je odnijelo i tebe. Tko će od nas ljubavi, prvi čuti korake ispred prozora, dok noć odnosi snove? I tko li je od nas dvoje spreman uzvratiti pogled?
15.10.2005. u 19:23 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar