Osobito

Sesvete? Upitala je njišući se u autobusu. Priznajem! Odgovorio sam ljutito. (Priznajem, šaptao sam tiho ispod glasa prijatelju s kojim sam tad dijelio neke čudne priče, o odgovornosti i nesigurnosti, o predanosti i roditeljskom naslijeđu. Sjedili smo tako na travi i očekivali otvaranje, potpomognuti pivom.) Zrake lelujave, rekla je. Smijali smo se i sve bi podsjećalo na skriveni prešućeni tok misli Paula Simona. Držim te, rekao sam. Ha, ha, rekla je i bacila se unatrag. Udarila glavom o pod, nisu ju uhvatili. Držite me, rekao sam. Otvaranje.
Strujali smo potokom u curenjima lišća. Bilo je bistro i davno. Upadali nogama u blato i činili neobjašnjivu strukturu svih i svugdje. Izgubili smo se, zapitah. To mora da nije stvarno odmah je svatko mogao pomisliti, ja to nikad ne bih pitao, osim ako me tkogod vozi u autu. Nisam se snalazio među zgradama, meki su me oblici rađali mekog, tvrdi me hladili i bio bih nedodirljiv. Sebi.
Kome? Gledao sam kako ga pitaš. Odgovorio je, dakako da ne zna, ja sam znao da će tako odgovoriti, ipak sam ga jednom poznavao. Oblikovao je grad od drva, šumu ljudi, ograničenu vojsku spasa bespomoćnu da pomakne. Ugodno smješteni u prostoru pripremljenom za nas mimoilazili smo stvarnost s raznih strana, igrom ili odricanjem iste. Povjerenje je, pomislio sam jednom da ti želim reći, povjerenje u čvrstoću tog prostora kojeg sam za tebe oblikovao u sebi. Kakav je on, pitam se. Teško je ranjiv, jer je još mek, odgovaram ti. Ali toga si svjesna.
Neke cigle prekrivao je bršljan. Bile su svega tri, ako ćemo pravo. Krenuo sam te stvarati u svijesti drugih, nadajući se da to znači tvoj život.
Odjednom, ili bezlično polako = dvije granice za BIJEG od
p r o s t o r a
što ga imamo. Znam, reći ćemo i sebi i Svijetu više od jednom da je zajednica zdraviji oslonac, svjesni svejedno dosad lažnog mira tog zadovoljstva.
Pišem Vam poster oblijepljen idealima, kažem: hraniš se vani da doneseš kući, hraniš se kod kuće kako bi vani sjalo, zar ne bi to tako nekako trebalo ići!?

Povjerenje u virtualnu čvrstoću prostora koji želimo sebi- povjerenje u smiješna velika obećanja i sitne duše koje ih s s ultralakoćom svakodnevno krše da bi se osjećali većima i staklo izloga u kojem prolazeći više ne prepoznajemo lik bez sjaja u očima....

kakokad. kako bih u nešto što naslućujem i sam povjerovao, moram provjeriti to u tuđim mislima. ;))

Znaš oo kad u prolazu uhvatiš pogled koji jedan zaljubljeni upućuje dragoj i jasno ti je da čovjek izgara....ili kad furaš bajsom i slučajno ti oko zapne za ruke dvoje starčića u šetnji i povjeruješ da postoji...TO...Lj

ne brinu se svi o svem toliko kao virtuelna zajednica. mislim da je u tome ključ rješenja. ispunjenja su na različitim razinama. /prisutan strah od ne-tako-idealne stvarnosti. nonsense is better. al' ne i dovoljno dobro da zadovolji. :)

Odavno se zna...BLAGO SIROMAŠNIMA DUHOM....očekivanja i strah u prevelikoj količini ,u začetku srede svaku šansu za TO

zanimljivo. baš jest. morat ću o tome porazmisliti još malo.. zapravo je tu i rizik da će se narušiti i to virtuelno čeznuće, valjda.