Mudrosti iz kalendara: Ma koliko radio , nikada ne uradiš dovoljno, a ono što ne uradiš, uvijek je važnije od onoga što si uradio
Možda je malo bedasto služiti se mudrostima i kalendara, ali kada malo bolje pogledate… Zar nije tako? Mislim, ovo za posao. Kada sam upisala fakultet i preselila se u Zagreb, imala sam planove i ambicije. Poput one moje sugrađanke koja je predmet sprdnje. Sirota, ali ne sada o tome. Dakle, moji su planovi bili uskladiti fakultet, prijateljice i ono najvažnije – vrijeme a sebe. Bez vremena za sebe nisam svoja. OK, isprava netočnog navoda: Bez vremena za sebe bila sam luda. Sada bih se zapitala što je to vrijeme za mene. Nekada davno, na prvoj godini, kupila sam si planer i isplanirala sam si godinu, mjesec, tjedan, dan. Baš tim redom. No brzo sam shvatila da mi neće puno pomoći. Da je studenski život (život bez majčinog budnog oka), potpuno drugačiji od onog kako sam si ja to zamislila. Sada je to sve iza mene, no kalendarske mudrosti još stoje. Jedan naš dan izgleda ovako.U 7 se ja ustajem, jer moja balerina kroz suze pjeva da bi se ustala, jela i da joj je zapravo dosadno u krevetu. A ako je dosadno njoj, onda… kako nije i meni. Do 8 mi se obučemo, presvučemo, još jednom obučemo, ponekada i 5 puta dok ne nađemo ono što nam najviše odgovara. Spremim ju za jaslice i oko pola 9 ju sa tugom u srcu ostavim. Obavim tokom dana svoju vozačku školu (još malo pa počinjem voziti, budem vas upozorila). S vremena na vrijeme, nađem se sa svojim curicama. Vrijeme proleti tako da ja razmišljam o tome što trebam napraviti i nikako to ne stignem. Recimo, treba peglati. I ja intenzivno mislim o tome kako treba peglati. Ali treba i skuhati ručak a balerinu, pa treba pospremiti stan (k vragu, pospremiti stan), možda bih i ja mogla nešto skuhati za sebe (a da nije baklava ili savijača od starog kruha). Jeste kada jeli savijaču od starog kruha? Odlična je. Pogotovo meni. Svaki dan si kupim cijeli kruh, a ne pojedem niti pola… Nije sada to tema. (Sada sam gladna!) Pa bih trebala ponoviti znanje stečeno u auto školi (ja sam štreberica), onda se netko najavi ili me pozove. I eto već je dva. A ako je dva sata popodne, ja se isključujem iz svega i trčim u jaslice po balerinu. Ostatak dana je samo njen i moj. Pitaju me kako mi nije dosadno. Da, moje cure nisu tako mlade, naljutila bih se. Ali ne može nam biti dosadno. Nakon što ju nahranim (jer sam joj skuhala ručak), nas dvije se izvalimo na trosjed i ja joj čitam ili pričam priče, a moje me zlato zadivljeno gleda dok joj se okice ne sklope. To vrijeme i ja iskoristim da ubijem malo svoje. Naravno to nije dugo, jer ako me ne probudi pjesma balerine, onda je to muka što nisam peglala. Ukoliko je ovo drugo, polako se izvučem iz zagrljaja i razvučem dasku za peglanje, te donesem peglu i veš, ali onda… Eto, balerina se probudila. Sada ju treba presvući, okupati, pudrati, opet nahraniti. Malo joj pjevati (sada mogu "Sonju" i "Valentino i Renato"), pa imamo sat jezika.Što je ovo?To je lopta! Lopta. Looopta. I tako, ni ja ne znam koliko dugo. Izgubim pojam o vremenu. Nekada niti ne znam što smo sve radile, ali oko 8 ja sam već mrtva umorna. A tada treba spremiti balerinu za spavanje. To je najteži dio dana. Smjestim ja nju u njezin krevetić, ali ona ne dijeli moju ideju. Pa se ustane i pogledom traži mamu, ako je ne nađe roni suze i suzice. Ja joj pričam, pjevam uspavanke (možda zbog toga neće spavati) i svakako ju pokušavam uspavati. Ta, sada već tradicija, traje ravno 2 sata. Potpuno iscrpljena zaspi, a ja tada imam sat, do sat i pol da se odmorim, jer onda počinje ponoći ples. Svakih sat, sat i pol balerina se probudi i prodornim glasom mi daje do znanja da je nezadovoljna. Nosi ju po stanu, opet joj malo pjevaj, moli ju da spava. Sutra ujutro sve ispočetka. Nije ni čudo da mi se neće peglati… Pa ovim putem tražim… ovaj… ako… ovaj… ima… ovaj… neki… hm!... dobrovoljac?
05.10.2005. u 8:45 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar