među nama
Čudno je to poželjeti biti samo prijatelj, pa prijatelji se vole i poštuju. Samo među nama dovoljno je razloga za biti takav. Ništa ružnoga, niti lijepoga ne trebamo reći. Prepuštanje onom što će biti. Znaš kada poželiš sve reći i zaista možeš, a da ne povrijediš drugoga i da ti taj drugi ne zabode nož u leđa. Da, čudni su ti odnosi koji ponekad prijeđu tu neku granicu muško-ženskog prijateljstva i kada onaj jedan očekuje nešto više. Čemu to, zašto to, pa počinje neko vrijeđanje, pa onda i te situacije što tko misli, ma, užas. Ne, ako smo prijatelji, budimo samo to i ništa više. Nema muljanja, laganja, nema volim te, nema mrzim te, samo smo tu, i da, budimo iskreni. Onako nježno iskreni, potpuno iskreni, kako samo prijatelji mogu biti. Ako je moguće. Ako nije rastanimo se bez boli. Bez rastezanja agonije i čežnje neke koja nema nikakvu potvrdu s druge strane.
Dovoljno smo svjesni prepoznavanja dobrog kao i lošeg kod ljudi, pa i nas samih. Neka ovo ostane među nama.
03.10.2005. u 18:23 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar