koji vrag

Juuuhu, ja sada imam svoje ognjište. Malo, ali moje. Preselili smo se iz Novog Zagreba u malo stariji dio grada. Ako ja dobro mislim – nekada je to bilo mjesto izvan Zagreba, a sada je skoro pa centar. Nema veze. Malo sam bila tužna što se selim iz stana u kojem sam provela svoje 4 godine i u kojem mi se dogodila najljepša stvar u životu. Moja balerina. Dobro, nije mi se ona dogodila u tom stanu, ali... da sada ne produbljujem, pa se zapetljam i ne mogu se više otpetljati, balerina je tu donesena iz bolnice, tu se prvi put digla na svoje nejake nožice da vidi što ima i tu je rekla svoje prvo guuuu. I još mnogošto je bilo baš u tom stanu. A vi sigurno to znate, jer ste bili pravovremeno obaviješteni. Dakle, pomalo sam se tužno oprostila od starog stana i veselo uputila u novi, novcati. Jedino što sam pomislila je bio... hoće se sada javiti. Znate na koga mislim. Davaoca sperme. Već sam jedno rekla, ne daje ja sebi previše na značaju (barem ne u njegovom životu), ali u "mojoj", sada već bivšoj zgradi, stanuju i njegova kumčad. Možda se nismo vidjeli svaki dana, ali svaki drugi dan sigurno. A znam ja njega... Znatiželjna guza. No neću o tome. Da ja vama kažem nešto o svojem ognjištu. Mali stančić na drugom katu, od sobe i pol. Kada kažem jedno i pol sobni stan, onda mislim da ima jednu i pol sobu za spavanje. Te kuhinju sa blagovaonom, koju sam ja pretvorila u dnevnu sobu. Netko bi, dakle (što volim to riječ) mogao reći da je stan dvo i po sobni. Mi smo na jednom satu engleskog učili kako Britanci broje samo spavače sobe, a ako nemaju spavaču sobu (tj. ako imaju samo jednu sobu) onda je to garsonijera. No ni to nije sada predmet rasprave. Vratimo se na moj stančić. Iako je trebao biti sa samo jednom spavaćom sobom, natjerala sam arhitekte i građevince da rade nemoguće, od lođe naprave malu sobicu, a mjesto kuhinje mi se nije svidjelo, pa smo mi to lijepo, u granicama mogućeg, preroštali. Trenutno jedini namještaj koji imamo je moj stari krevet i balerinin kinderbet. I zato se jako veselim Ambijenti (moja mama nekako ne dijeli to mije veselje). Ormari su nam ugradbeni, na moj zahtjev. A zidovi... Balerininu sam sobu obojila (ja osobno) u narančasto sa žutim stropom, dnevna soba je bijela sa plavim kvadratima na uglovima (za to sam angažirala prijateljicu), a moja je bež. Jedan zid balerinine sobe ostavila sam bijeli. Tamo sam si ja zamislila da ćemo crtati. Za svako godišnje doba ćemo imati sliku. Nećemo bez veze šarati. Ljeto – palma, more, pusti otok i slonova guza. Naravno uz more i Sunce. Jesen – drvo s kojega pada lišće i Sunce. Zima – (tom se posebno veselim) kućica u snijegu. I proljeće – livada i put kroz nju koji vodi do udaljene kućice. Istina je da nisam baš spretna s rukama, ali te 4 znam nacrtati. Za sada je moja soba, ona veća, no jednom će možda balerina htjeti baš tu sobu... O tome ćemo onda vijećati. Kupaona.. na nju sam posebno ponosna. Bijela sa crnim. Mala ali slatka. E, sada, jedino imam veliki problem... kuhinja. Imam za sada "pomoćnu", ali uopće nemam ideju kakvu kuhinju želim. Poput prave ženske osobe, znam što ne želim. Ne bih crvenu kuhinju. Čini mi se da je to sada trend, a ja 1. ne volim pomodnost, a 2. i puno veći "problem" je da nisam ljubitelj crvene boje. Ne znam... u razmišljanju sam žuta ili plava, ali mi nije onako da skočim od veselja kada razmišljam o tome, a za svaku ideju (za ostatak stana) mi je bilo tako. Svaka ideja dobro dođe. Još milijun se stvari treba napraviti. Kupiti štekere, beštek, tanjure, čaše... A baš se veselim. To me opušta. Neki dan mi je prijateljica pričala kako je njezin dragi za stan kupio štekere za 400 i nešto Kuna. Kaže meni mama, nisi tako bedasta, valjda. Nisam, ali tako su fora.I ako sam vas sada utupila, tako sam ponosna na svoje gnijezdo, da sam to morala podijeliti s vama.

Samo ti uživaj :-)). Usput, štekere možeš uvijek promijeniti :-)).