put i povratak

 
put do ostvarenja zhelja vodi kroz sebe, kroz vlastite strahove. na putu je dobro ne stvarati neprijatelje. nece uvijek biti nekog da nas stiti. povjerenje je povezano s poznavanjem. odgovornost za otvaranje lezi u mogucnosti da se ima povjerenja, a ona raste s poznavanjem osobe, odnosno ljudi. strah od izricanja vlastitog misljenja povezan je sa strahom od toga kako ce to biti prihvaceno od onih koji su nam vazni. kao i mogucnosti manipulacije nasom otvorenoscu. slobodno izricanje vlastitog misljenja nuzno je kako bi se moglo upoznati. i izgraditi povjerenje. zivim u kruzima upoznavanja drugog i sebe.
zasto zelim oznaciti drugog? ocekivanja su nesto poput kamena spoticanja za slobodu ljubavi prema nekom, i drugima. kao takva, moraju postojati kako bi se teskoce vezane uz njihovo postojanje mogle rijesiti. ocekivanja stvaraju nemir i padove, tocnije ona su povezana s poznavanjem i povjerenjem. gushenje ljubavlju ili kupovina naklonosti 'potrebna' je toliko dugo dok nemamo povjerenja da poznajemo partnera i da nemamo zajednicke ciljeve. povjerenje se razvija poznavanjem. upoznavanje je osjetljivo i lako se narusava ocekivanjima.
put do ostvarenja zhelja vodi kroz vlastite strahove.
 

Povjerenje je cilj naravno ali njegova uspostava ne garantira nestajanje straha...rekao si to...put vodi kroz vlastite strahove i oni će biti tu čak i kad se uaspostavi povjerenje...a lišiti se tog straha od prokockanog povjerenja moglo bi raširiti krila božanske ljubavi...zaista bi moglo...kad bi netko dao racept kako zatomiti strah

povjerenje je povezano s poznavanjem.

E, tu griješiš, poznavati možeš nekoga desetljećima ...odrastati, graditi se, simbiozu dovesti do perfekcije ...pa da opet povjerenje bude izigrano...povjerenje se ne može suprotstaviti zvijeri u nama, to nema veze, povjerenje je jednosmjerna itotalno neobvezujuća kategorija naše ranjivosti...ne garantira ništa, ona je simbol trebanja...

bude izigrano ako imas povjerenje u nesto sto ne postoji. to i jest point upoznavanja, i blagosti istog. ako napravis neumjeren korak u povjerenju, onda ga narusish. ako je premalen, onda ga gusish, povjerenje u to sto poznas. a opet, nekako te cesto tudje povjerenje i gura. ne samo od, vec i k necemu, zar ne? pitanje je prave mjere, heh. jer kad netko ima povjerenje u mene, to me opterecuje, ali upravo onako kako mi to i katkad treba. to je ona fora s 'tutorstvom'...? a opet, onda se zapitas koliko je to u skladu s tobom. i zato to povjerenje treba bit utemeljeno na poznavanju?

Vidi, veze bi trebalo pojednostaviti, ako nekad, bez psihoanaliza, tamo gdje partneri 99% emocionalnih potreba zadovoljavaju izvan veze, sve je osuđeno na propast, nemaš zašto suočavat se s nedaćama ...postali smo razmaženi individualisti...ne da nam se dogovarat, ilakše je sam sjest u auto, odjezdit u sumrak, zaključat vrata svoga stana, izbrisat broj iz svog mobitela, nahrait vog psa i sa svojim legom otić gledat tekmu u svoj kafić...izgubile su smisao klasične uloge...a one su nosile stabilnost, mir u duši i POVJERENJE u sebe, i onda, u drugoga

aha, pitanje partnerstava i to...? pa znas, ja to ne znam iz prve ruke jer nisam zivio vani dovoljno dugo, ali moj ideal je i dalje biti nerazmazen (hm, da, kolko mogu) udvoje. gubitak smisla klasicnih uloga zaista ima veze s tim da se mozemo nahraniti sami uglavnom, a opet, mislim da to ne moze biti zapreka da se bude kao dvoje, u klasicnom odnosu. pitanje je dakako razine zadovoljstava i ispunjenja vremenom izvan i u vezi. tocnije meni je veza potrebna kao oslonac za _sve_ izvan. to mi daje smisao i lakocu ispunjenja izvan. i ne bi smjelo biti uzrokom straha. al jos nest sam htio rec pa sam zaboravio :( mozda se sjetim... hm, AHA pitanje je i obreda. naime, prema prici o privremenim autonomnim zonama u drustvu, podzajednice se organiziraju preko obreda, koji su ponovljeni, to je onda jezgra stabilnosti a ujedno cini i strukturu zajednice. obredi kao neznam , srecemo se dnevno u 8 ili nesto. obred daje stabilnost. dakako red smanjuje spontanost. a opet i otvara joj neku mogucnost, jer odredjenu spontanost moguce je ispoljiti tek kad imas dovoljno sigurnosti ostvarene kroz obred, uspostavljanje 'zajednice'.... ?

na koncu, ipak smo, uglavnom, sami... i u toj samodostatnosti, a da ne postane egoizam, lezhi kljuch... tada ne opterechujemo druge, pa ni sebe... tu je mjera, rekao bih

Da,da ,da, i ja govorim o obredima, o tome da uz partnera možeš sve, a bez njega da je pusto čak i kad si s drugima....to većini samotnjaka ne ide u glavu...

Leptiriću, treba težit zajedništvu, a ne sanjati o ravnoteži neopterećivanja drugoga...

hm, pa ne bash: nismo sami ako imamo sigurnost (povjerenje) sretanja. samodostatnost to nije ako postoji zajednistvo uspostavljeno kroz obred. forma koja oslobadja sadrzaj. (forma, kao majka roditeljica smisla:) tada i kad sam sam, nisam sam, jelte... (ali da, mijenjao bih nacin obreda.)

zhelish me u lancima, ili slobodnog?

(ovo islo leptiru)

Želim te lepršavog....nije li to tvoja suština

lanac asocira na nesto prisilno. obred treba biti nesto cemu se oboje mogu veseliti? slobodnog - ionako nemash pa ti taj slobodan moze malo kome i dati?

jep dag, znamo... a opet tko to odlucuje? sami.

ne kuzhim ugrozu od poklanjanja povjerenja nekome... jel' to radish sebe radi, il' zato shto je taj netko to zasluzhio, to tvoje povjerenje... tada, ak' je moja pretpostavka tochna (o odmjerenoj samodostatnosti) zhivot mozhe ichi dalje, chak i ako dodje do nevjere... ostaje ti oslonac u sebi samome... preteshki su to tereti za tudja ledja

mogucnost povjerenja povezana je s poznavanjem, kakogod uzeli.

poznavanja sebe, demit! :)

hm, dag, da... istina i to... uh moradem ic.

dag, i kaj onda? jel' ti lakshe zato shto imash saznanje da taj drugi, koji te iznevjerio, ima svijest? al' ono - zaista to pomazhe? ma, nek' svatko nosi svoju odgovornost... a ak' smo si, tada, kompatibilni - imamo 'sretju'! prepustit se valja... al' kajaznam...